ZIDANjE SKADRA
Organi i ustanove
U izvještaju čiji je autor zvaničnik Savjeta Evrope otkrivena je jeziva istina o pravoj prirodi tzv. „Oslobodilačke vojske Kosova". Najmanje tri stotine ljudi bilo je oteto na Kosovu i Metohiji, često u vrijeme mira, kada je pokrajina već bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Oteti su prebačeni na teritoriju Republike Albanije i tamo brutalno pogubljeni, a njihovi organi su izvađeni i prošvercovani u inostranstvo. Ova izopačena fabrika, ta industrija zla, funkcionisala je mjesecima, upošljavala veliki broj ljudi i ubrala milione dolara. Prema navodima izvještaja predstavljenog javnosti, u ovaj bestidan i zvjerski posao bilo je uključeno vođstvo terorističke OVK i današnji premijer Kosova Hašim Tači.
Najsnažniji moj utisak nije činjenica da je vođstvo albanskog nacionalnog i terorističkog pokreta bilo kriminalizovano. Takođe, nisu mi bliske teze prema kojima otkriće i međunarodna potvrda ovih zločina može da dovede do pomirenja ili relativizovanja zločina srpske strane. Mene je po ko zna koji put zatekla beskrupuloznost zvaničnika u Briselu, Tirani i Vašingtonu. Uprkos jasnim, nepobitnim činjenicama čujemo optužbe protiv Savjeta Evrope i zaklinjanje u albansko ratno vođstvo na Kosovu. Iz SAD i EU uglavnom dolaze licemjerne tvrdnje prema kojima trgovce organima otetih civila prvo treba osuditi, pa tek onda iznositi optužbe u javnost. Ali, ko uopšte može da osudi premijera države koju su stvorile SAD i EU? Haški sud više ne podiže optužnice. Dok je to mogao, evropski i američki političari i činovnici činili su mnogo da „zbog stabilnosti Kosova" ne dođe do suđenja vođama „OVK". Opravdanja koja čujemo ne razlikuju se previše od pravdanja koja smo slušali u Srbiji za vrijeme režima Slobodana Miloševića. Ipak, postoji jedna primjetna razlika. Naime, Srbiji i srpskom narodu rat je devedesetih godina nametnut. Za mnoge američke diplomate i političare Srbi su bili narod ubica, odgovoran za Prvi, a time i Drugi svjetski rat, nacizam i holokaust. U Bosni i Hrvatskoj Srbima je bespogovorno trebalo oduzeti važećim ustavima garantovanu ravnopravnost. Već na početku rata Srbi su za ove ratne učesnike ubili 200.000 Muslimana i silovali 50.000 zarobljenica. Samo je trebalo da se kasnije dogode Višegrad, Prijerdor, Foča i konačno Srebrenica kao potvrda, ali i bez toga sve je bilo jasno na samom početku rata. I danas saga o zločinima i odgovornosti vodi ka daljem ukidanju prava srpskog naroda i rušenju nezavisnosti i cjelovitosti Srbije.
Ali dok su srpski zločini, stvarni i izmišljeni, imali svoju funkciju u politici ratnih neprijatelja srpskog naroda - koju to vrijednost ugrožava istina o zločinima OVK?
Albanski narod na Kosovu se nikada nije ni borio za ljudska i građanska prava, dobili bi ih još 1992. godine u savezu sa srpskom demokratskom opozicijom samo da su izašli na izbore. Samostalnost im danas svakako ne ugrožava nejasna politika slabe Srbije. Mislim da se radi o druga dva nimalo načelna ali svakako važna razloga. Zahvaljujući Vašingtonu i Briselu, grupa ubica, kriminalaca i u nekim slučajevima manijaka, došla je u priliku da regrutuje ministre i generale, a jedna teroristička organizacija postala je oslobodilačka vojska i jezgro moderne armije. Ubistva, šverc, trgovina ljudima, organima..., droga i terorizam nijesu bili izbor SAD i EU, ali su bili dio zajedničkog preduzeća. Sramota je zajednička i zato se danas ovako jednodušno i brane. I dok prvi ljudi Albanije vode kampanju protiv ustanova Savjeta Evrope, predstavnici albanskog suda i tužilaštva su još prije nekoliko mjeseci odbili saradnju sa srpskim pravosudnim organima. Predsjednik Srbije Boris Tadić procijenio je odnose snaga i poručio da ni on ne smatra Tačija krivim dok ga ne osudi sud. Da li će taj sud biti sud Tačijevog naroda ili njegove stranke, Tadić ne spominje, ali izbor je takav. Bolje da otvoreno kažemo da ćemo na sve pristati, nego da nas poslije natjeraju. Ipak, ako Srbiju mogu da prisile na razna poniženja, da li je moguće da njeni državnici ne smatraju da postoji nešto što bi prevršilo mjeru i dovelo do toga da odbiju da učestvuju pa makar i izgubili vlast. Neka takve poslove radi opozicija, ona ista koja je 1999. dokazala da može da izgubi Kosovo a da se i dalje beščasno drži vlasti. Sadašnju vlast u Srbiji nije preporučila tek moć i pomoć iz inostranstva, već upravo moralna razlika u odnosu na socijaliste i radikale.
Prošle sedmice umro je Ričard Holbruk. Političar koji je mnogo učinio da ospori prava srpskom narodu u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji, ali je zato 1997. podržao održavanje neregularnih izbora koje je opozicija bojkotovala i tako posredno doprinio održanju Slobodana Miloševića. Izuvao je cipele prilikom posjete teroristima iz „OVK". Vodio pregovore koji su doveli do bombardovanja Srbije. Tri godine pošto je u Sarajevu objelodanjen ukupan broj žrtava građanskog rata, Holbruk je i dalje tvrdio da su Srbi ubili tri puta više Muslimana. Ipak, Holbruk će poslije svega ostati upamćen po tome što je vodio pregovore na kojima je očuvana Republika Srpska. Bosna i Hercegovina nije zahvaljujući njemu postala država, čak naprotiv. Kosovo su od Srbije otcijepili američki generali, pošto su njegovi „diplomatski" pokušaji propali, a sjever pokrajine još uvijek nije predat Albancima na upravu.
Holbrukova sudbina i reakcije na aferu u vezi sa trgovinom ljudskim organima ukazuju na prirodu odnosa SAD i EU prema Srbiji i srpskom narodu. Davne 1879. godine britanski državnik Gledston nagovjestio je moralno stanje u kome se danas nalazi politika ovih sila prema Srbiji. Treće načelo spoljne politike za koju se zalagao, definisao je sljedećim riječima: „Ako želimo postati apostoli mira sa ciljem da razumu drugih naroda omilimo svoja ubjeđenja, smatrajući ih za savršena, pa toga radi poričemo njihova prava, onda ćemo, to je više nego sigurno, srušiti vrijednost svojih načela."
PiŠe: Čedomir AntiĆ
http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-12-20&clanak=260571
Нема коментара:
Постави коментар