http://www.slobodanjovanovic.org/2009/09/21/pecat-nikad-ne-laze/?lang=lat
U LAŽI SU KRATKE NOGE
Piše: Kosta Čavoški
Jedna od većih nedoumica s kojom se suočila naša sumnjičava javnost bilo
je pitanje da li na Kosovu i Metohiji UNMIK (Misiju Ujedinjenih nacija)
treba zameniti EULEX-om (Misijom EU). Kako su u to vreme sem malog broja
izuzetaka, skoro sve značajne članice EU već priznale samozvanu državu
kosmetskih Arbanasa, u našoj javnosti pojavile su se opravdane sumnje da
li će na Kosovu i Metohiji i EULEX provoditi istu politiku i da će
snažno potpomagati i učvršćivati za nas apsolutno neprihvatljivu
kosovsku nezavisnost. Čak se postavilo pitanje kako nam mogu biti
prijatelji oni koji su prijatelji naših neprijatelja, to jest kako
uopšte možemo očekivati da EULEX, kao Misija EU, može štititi naše
državne i nacionalne interese i u isti mah podržavati pretenzije
kosmetskih Arbanasa da, protivno i međunarodnom i unutrašnjem pravu,
uspostave i održe svoju nezavisnu državu.
OBMANJIVANJE NARODA
Da bi razvejali sve ove sumnje predsednik Republike Boris Tadić i
njegovi doglavnici upotrebili su bestidnu laž: uveravali su nas da će
EULEX biti politički neutralan, to jest da će obezbeđivati mir i pravnu
sigurnost, a da ni na koji način neće priznavati i uvažavati samozvanu
nezavisnost Kosmeta. A to je značilo da ukoliko EULEX i sarađuje sa
vlastima kosmetskih Arbanasa, smatraće ih lokalnim vlastima Kosova i
Metohije a ne državnim vlastima jedne nezavisne i suverene države. Iako
su upućeniji od samog početka razabrali da je to puka obmana vlastitog
naroda, običan svet, sklon duhovnoj lenjosti i olakom nasedanju
političkim lažima, nije odmah prozreo šta mu glavari govore i čime se
pri tom služe.
Nije trebalo dugo čekati pa da se i ova prevara, u duhu one narodne
poslovice - „U laži su kratke noge" - razotkrije i ogoli. Dana 12. marta
2009. godine Vrhovni sud Kosova doneo je drugostepenu i konačnu presudu
Ap.-Kž. No. 409/2008 u slučaju Florima Ejupija, poznatijeg kao Luli,
rođenog 15. juna 1978. godine u Glavniku, opština Podujevo, sa
prebivalištem u selu Sikirica. Ono što će najpre iznenaditi naše čitaoce
i uveriti ih da su ih naši čelnici bez stida i srama obmanjivali kad su
im objašnjavali političku i pravnu prirodu EULEX-a jeste sastav sudskog
veća koje je donelo ovu presudu i drugog osoblja koje je u tome
učestvovalo. Tom prilikom veće su činile sledeće sudije:
Predsednik Republike Srbije Boris Tadić i njegovi doglavnici
upotrebili su bestidnu laž: uveravali su nas da će EULEX biti politički
neutralan, to jest da će obezbeđivati mir i pravnu sigurnost, a da ni na
koji način neće priznavati i uvažavati samozvanu nezavisnost Kosmeta.
- Guy Van Craen, EULEX-ov sudija, kao predsedavajući sudija i
sudija koji izveštava;
- Maria Giuliana Civinini, EULEX-ov sudija;
- Emilio Gatti, EULEX-ov sudija;
- Avdi Dinaj, sudija Vrhovnog suda i
- Fejzullah Hasani, sudija Vrhovnog suda, kao članovi veća.
Pored Ismeta Kabashjija, javnog tužioca u ovom postupku, bila je i
Anette Milk, EULEX-ov tužilac, dok je sudijama pomagala Judita Eve,
pravni referent EULEX-a, a zapisnik je vodio Robert Abercrombia.
PRIZNANJE SAMOZVANE DRŽAVE
Ono što je posebno važno to je sam status ovog Suda i karakter entiteta
kojem pripada. Da su kojim slučajem Kosovo i Metohija još uvek pokrajina
u sastavu Srbije, kako bi to inače trebalo da budu po slovu Rezolucije
Saveta bezbednosti UN 1244, to bi bio Pokrajinski, a ne Vrhovni sud.
Ukoliko se, pak, pažljivo pogleda pečat na ovoj presudi, videće se da je
to pečat republike Kosovo, dakle pečat države, a ne pokrajine u okviru
Republike Srbije. Štaviše, prema paragrafu 1.2 ove presude sam sastav
ovog sudskog veća, kojeg čine troje EULEX-ovih sudija i dvojica sudija
Arbanasa, utvrđen je odlukom predsednika Skupštine EULEX-ovih sudija od
10. marta 2009. godine. Domašaj ove činjenice je dalekosežan.
Kako je EULEX institucija koju su obrazovali središnji organi EU u
Briselu, a ne njene države članice, svaka uzeta ponaosob, i kako je
EULEX svoje sudije uveo u Vrhovni sud samozvane države Kosovo, to znači
da EU kao takva ne samo priznaje nego i svesrdno podržava ovu nama
neprijateljsku državu. Do sada su naši glavari tvrdili da su samozvanu
nezavinost Kosova priznale samo pojedine države članice EU u svom
pojedinačnom svojstvu. Posle ulaska sudija i drugih zvaničnika EULEX-a u
državne institucije Kosova, očigledno je da je Kosovo kao nezavisnu
državu priznala i EU kao takva. Stoga tvrdnja da je EULEX i dalje
politički neutralan predstavlja obmanjivanje našeg naroda i zabijanje
noža u leđa našim nesrećnim sunarodnicima na Kosovu i Metohiji.
Florim Ejupi je bio optužen za učešće u podmetanju i aktiviranju
eksploziva, kojom prilikom je 11 Srba, dok je njih 26 teže ili lakše
ranjeno.
EULEX-ova „PRAVDA"
Pošto su troje od pet sudija u veću Vrhovnog suda bile sudije EULEX-a i
budući da su one sigurno imale presudnu reč u izricanju drugostepene
presude Florimu Ejupiju, ostaje još da se pokaže kakva je njihova
pravda. Florim Ejupi je, inače, bio optužen za učešće u podmetanju i
aktiviranju eksploziva na drumu kojim je 16. februara 2001. godine u
blizini Podujeva prolazio autobus „Niš expressa" na putu za Gračanicu da
bi sledećeg dana Srbi putnici obeležili zadušnice. Tom prilikom od
strahovite eksplozije poginulo je 11 Srba, dok je njih 26 teže ili lakše
ranjeno, a 46 ljudskih života izloženo opasnosti. Posredi je, dakle, bio
najteži zločin koji je zasluživao ne samo temeljitu istragu nego i
najstrožu osudu.
I zaista, prvostepeno veće Okružnog suda u Prištini, koje je činilo
troje međunarodnih sudija, donelo je 6. juna 2008. godine presudu kojom
je Florim Ejupi osuđen čak za pet najtežih krivičnih dela, pa su mu
izrečene sledeće kazne zatvora: za krivično delo višestrukog ubistva i
više pokušaja teškog ubistva 40 godina zatvora; za krivično delo
terorizma 15 godina zatvora; za krivično delo izazivanja opšte opasnosti
8 godina zatvora; za krivično delo izazivanja rasne i druge
diskriminacije 5 godina zatvora i za krivično delo nedozvoljenog
posedovanja oružja 10 godina zatvora. Potom mu je shodno članu 48 stavu
1 i 2 tački 1 KZJ izrečena jedistvena kazna zatvora od 40 godina.
Novopridošle sudije EULEX-a u sudovima sada nezavisnog Kosova, koje
inače rado pozdravljaju i svesrdno prihvataju Boris Tadić, Ivica Dačić i
drugi naši glavari, nisu zazirale da će ih iko nadgledati i prekorevati,
pa su bagatelisale i našu i međunarodnu javnost. Zato su i mogli da 12.
marta 2009. godine donesu presudu kojom Florima Ejupija oslobađaju svake
krivice i puštaju iz pritvora. Čak su mu omogućile da se i obogati,
pošto će imati pravo da naplati nanetu mu štetu zbog četiri godine i 11
meseci provedenih u pritvoru. Jedino nas brine kako će naš predsednik
Boris Tadić, koji baš ne puca od zdravlja kao Ivica Dačić, reagovati kad
i on sazna kakva je na Kosovu i Metohiji EULEX-ova „pravda".
Igrom slučaja ova sramna presuda Vrhovnog suda Kosova, u kojem
većinu čine EULEX-ove sudije, tužioci, referenti i zapisničari, dospela
je u naše ruke kada je potpisan Protokol o saradnji između Misije EU na
Kosovu i srpskog MUP.
ODBACIVANJE POUZDANO UTVRĐENOG DOKAZA
Na mestu pomenutog zločina nađen je opušak od cigarete za koji je
utvrđeno da je potekao iz ustiju Florima Ejupija. To je egzaktno
utvrđeno tako što je DNK nalaz na opušku upoređen sa DNK nalazom Florima
Ejupija, koji se čuva u Nemačkoj, a taj raniji DNK test izvršen je zbog
drugog krivičnog dela optuženog. Takođe je jedno lice, koje je dobilo
pseudonim Alfa i status zaštićenog svedoka, izjavilo pred sudom da je
Florim Ejupi bio na mestu zločina.
Troje EULEX-ovih sudija i dvojica sudija Arbanasa, koji su činili veće
Vrhovnog suda, ustanovili su „da NEMA direktnih dokaza o prisustvu
optuženog na mestu zločina dok je pripremao ili izvršavao zločine za
koji se tereti". Po njima, iako je Ejupijev opušak od cigarete nađen na
mestu zločina, „nema objektivnog zaključka i naučne stručnosti koji
opravdano dokazuju da li je opušak od cigarete ispušen pre ili posle
eksplozije". To što je cigareta bila „sveža" za Sud „nije bila
indikacija tačnog vremena; u najboljem slučaju može da ukazuje na to da
se opušak od cigarete nije nalazio tamo od prethodnog dana". Uz to su
nađene i pokidane električne žice na mestu na kojem se mogao naći
daljinski upravljač kojim je izazvana eksplozija, a upravo je blizu tog
mesta nađen i pomenuti opušak od cigarete. Uprkos tome Sud je zaključio
da „nema drugih dokaza ili nagoveštaja koji se poklapaju, a dokazuju
tačno mesto komandne tačke, mesto za posmatranje i vrstu električnog
uređaja, koji je uzrokovao detonaciju".
Još je čudniji način na koji je Sud doveo u pitanje nesumnjivu činjenicu
da je DNK na opušku od cigarete na mestu zločina istovetan DNK-u Florima
Ejupija koji se čuva u Nemačkoj. „Dalje" - vele sudije - „nema dovoljno
dokaza da je opušak od cigarete koji je nađen na mestu zločina isti
opušak od cigarete (nema izveštaja iz istrage o nalaženju, zapečaćivanju
i/ili obeležavanju dokaza) što je bio predmet testa upoređivanja sa DNK
primerkom koji je čuvan u Nemačkoj (raniji DNK test koji je urađen za
drugo krivično delo optuženog)." Drugim rečima, Sud sumnja da je opušak
od cigarete, koji je poslat na analizu u Nemačku, a koji je nesumnjivo
Ejupijev, onaj isti opušak koji je nađen na mestu zločina, kao da je
neko namerno išao za Ejupijem da pokupi baš njegov opušak i pošalje ga u
Nemačku umesto opuška koji je ranije nađen na mestu zločina. Pri tom se
Sud vajka kako u spisima nema izveštaja o nalaženju, zapečaćivanju i/ili
obeležavanju tog dokaza, kao da nije mogao da taj izveštaj pribavi ako
ga je smatrao relevantnim za svoju odluku. I to ovaj Sud veli iako je
Antony Davies izjavio na prvostepenom suđenju da je upravo on nađeni
opušak pažljivo ubacio u providnu kesu za prikupljanje dokaza.
Vrhunac cinizma predstavlja objašnjenje Suda „da kompletan raniji
izveštaj nemačke DNK analize (uzimanje uzorka, naučna veštačenja DNK,
preslikavanje) nije tražen niti je priložen uz dosije predmeta. Veće
nema uvid u potpuni izveštaj u vezi sa nemačkom DNK analizom kao takvom
i nije u mogućnosti da materijalno i pravno oceni ove analize." Opet
ista priča: bez ovog izveštaja Sud nije mogao da oceni valjanost
veštačenja, a nije našao za potrebno da ga traži, iako ga je lako mogao
pribaviti da je hteo da ga traži. Što je još gore, otkuda nekakvom
sudskom veću u Prištini, čak i ako ima troje EULEX-ovih sudija koje u
vlastitim zemljama ne bi mogle biti ni sudski pisari, moralno pravo da
uopšte posumnja u valjanost nemačkih DNK analiza, kad Nemačka ima
vrhunske stručnjake baš za takve analize.
Ako neko i dalje tvrdi, a u stvari laže, da su to pokrajinske
pravosudne ustanove, neka pažljivo pogleda pečat koji se nalazi na dnu
svake stranice pomenute presude na kojem jasno piše: „Republika Kosovo -
Vrhovni sud Kosova".
DISKVALIFIKOVANJE JEDINOG SVEDOKA
Ništa manje nije odurno diskvalifikovanje jedinog zaštićenog svedoka,
koji je pristao da svedoči protiv optuženog. Posredi je bilo lice
sumnjive prošlosti koje je, shodno „tehnici prodiranja", trebalo da od
optuženog iskamči „ispovest" o tome šta je učinio, na koji je način
postavio eksploziv i u pravom trenutku izazvao eksploziju. Sudije su se
opet vajkale da ovu „tehniku prodiranja" nije naložio i kontrolisao
pretpretresni sudija, a da svedoku nije pošlo za rukom da pribavi od
optuženog podrobna obaveštenja o električnom uređaju koji je okrivljeni
koristio, načinu na koji je taj uređaj prevezen i upotrebljen, samom
postavljanju eksploziva i potrebnoj stručnosti.
Sudije su morale biti ili glupe ili pokvarene kada su primile zdravo za
gotovo da je Florim Ejupi sve sam izveo, iako je mnogo verovatnije da je
za tako složen poduhvat bilo potrebno više izvođača različite
stručnosti. Po svoj prilici, drugi teroristi su pribavili i postavili
eksploziv i detonator i povezali ga sa daljinskim upravljačem, dok je
Ejupiju jedino preostalo da iz zasede aktivira eksploziv u trenutku kada
je preko njega prelazio autobus. To mesto bilo je 1,5 km udaljeno od
mesta gde se dogodila eksplozija i kraj žice se završavao pored panja u
uvali iz koje se nije mogao videti put kojim se kretao autobus. Na
drugom panju, koji je od prvog bio udaljen desetak metara i odakle se
mogao videti put, verovatno je sedeo Ejupi i pušio da smiri nervozu. U
trenutku kada je ugledao autobus nehotice je bacio preostali deo
cigarete, da bi pritrčao daljinskom upravljaču i izazvao eksploziju.
Pošto je analizom DNK nesumnjivo utvrđeno da je to bio njegov opušak, to
je bio krunski dokaz da je on i izazvao eksploziju. Ejupi je naravno
tvrdio da je baš tog dana slučajno bio u šetnji, pa da je tom prilikom i
bacio opušak.
Ako neko i dalje tvrdi, a u stvari laže, da su to pokrajinske
pravosudne ustanove, neka pažljivo pogleda pečat koji se nalazi na dnu
svake stranice pomenute presude na kojem jasno piše: „Republika Kosovo -
Vrhovni sud Kosova". Jer ako koza na vlasti laže, rog to jest pečat ne laže.
Pošto za ovaj Sud samo jedan svedok nije bio ni pouzdan ni dovoljan,
postavlja se odmah pitanje zašto se nisu mogli naći još neki svedoci,
pogotovo što je više vinovnika bilo upleteno u ovaj zločin. Na to
pitanje odgovorio je sam Sud, a da toga nije bio svestan, kada se
upustio u motive zbog kojih je svedok Alfa rizikovao život, a da nije
objasnio zbog čega je takvo svedočenje na Kosovu i Metohiji opasno po
život. Da su se EULEX-ove sudije samo malo raspitale saznale bi da su
vodeći kosmetski Arbanasi oslobođeni svake optužbe u Hagu zato što se na
suđenju nisu pojavili relevantni svedoci koji su u međuvremenu pobijeni.
Upravo zato je svako svedočenje protiv kosmetskih terorista opasno po
život ne samo svedoka nego i njegovih bližnjih.
KRŠENJE USTAVA
Igrom slučaja ova sramna presuda Vrhovnog suda Kosova, u kojem većinu
čine EULEX-ove sudije, tužioci, referenti i zapisničari, dospela je u
naše ruke baš u trenutku kada su naša javna glasila izvestila da je 10.
septembra 2009. godine šef policije EULEX-a Rajner Kun potpisao Protokol
o saradnji između Misije EU na Kosovu i srpskog Ministarstva unutrašnjih
poslova, a koji je još 12. avgusta potpisao zamenik direktora policije
Branislav Mitrović. Takođe je naša javnost obaveštena da protokol stupa
na snagu osmog dana posle potpisivanja, to jest 18. septembra 2009. godine.
Pečat "Vrhovnog suda Kosova"
Pečat "Vrhovnog suda Kosova"
Tim povodom slobodni smo da obavestimo ministra unutrašnjih poslova
Ivicu Dačića, koji to sigurno ne zna, i predsednika Republike Borisa
Tadića, koji bi to morao znati, ali se pravi da ne zna, da je pomenuti
protokol međunarodni ugovor koji se prethodno mora potvrditi odnosno
ratifikovati da bi stupio na snagu i postao deo unutrašnjeg pravnog
poretka. Jer, po članu 16 stavu 2 Ustava Republike Srbije, samo
potvrđeni međunarodni ugovori su deo pravnog poretka Republike Srbije i
neposredno se primenjuju. Drugim rečima, dok se ovaj protokol ne potvrdi
uopšte se ne može primenjivati, sem ukoliko Ivica Dačić ne pokuša, po
savetu svojih mentora iz Brisela, da deluje protiv Ustava.
Ovaj protokol o saradnji s EULEX-om je potpisan baš u trenutku kada je i
naša javnost saznala da su EULEX-ove sudije, tužioci, referenti i
zapisničari ušli u sve pravosudne organe nezavisne republike Kosovo, te
da zaključivanje bilo kakvog ugovora s EULEX-om znači prećutno priznanje
samozvane nezavisnosti Kosmeta. Ako neko i dalje tvrdi, a u stvari laže,
da su to pokrajinske pravosudne ustanove, neka pažljivo pogleda pečat
koji se nalazi na dnu svake stranice pomenute presude na kojem jasno
piše: „Republika Kosovo - Vrhovni sud Kosova". Jer ako koza na vlasti
laže, rog to jest pečat ne laže.
Tekst je objavljen u listu "Pečat" , br. 81.
* * *
Prilog: Presuda "Vrhovnog suda Republike Kosovo":
ap-kz409-08-scjudgment-florimejupi-s2
Kosta Čavoški, 21.09.2009
Нема коментара:
Постави коментар