Претражи овај блог

недеља, 29. новембар 2015.

Da li je istorija Hrvata falsifikat napravljen u Vatikanu?

dnevne.rs

Da li je istorija Hrvata falsifikat napravljen u Vatikanu?

 

dr Stevan Tomović – Istorija Hrvata – velika vatikanska laž 

Vatikan – leglo falsifikata

Nakon otkrića iz 15. veka i priznanja od strane Rima, dokazano je kako je srednjovekovni dokument poznat kao „Konstantinova darovnica" bio falsifikat, kojim su rimske pape htele da opravdaju težnju ka svetovnoj i ka duhovnoj vlasti nad drugim državama i crkvama. U samoj Katoličkoj enciklopediji navodi se da je papska neuspela prevara bio zaista falsifikat, što niko od savremenih istoričara više i ne dovodi u pitanje. Ta darovnica se pripisivala vizantijskom caru Konstantinu Prvom, koji je vladao u 4. veku, i koji je zaslužan za osnivanje Konstantinopolja (Carigrada). On je takođe doneo čuveni Milanski edikt 313. godine, kojim su prestali progoni hrišćana u Rimskom carstvu, a hrišćanstvo izjednačeno sa svim politeističkim religijama. Smatra se za prvog hrišćanskog vladara.

Nije nimalo slučajno to što je baš Konstantin izabran za nekog ko će papama poslužiti kao navodni autor darovnice, a u kojoj je pisalo da je Konstantin tobože svu svetovnu ili državnu i duhovnu ili crkvenu vlast podario ovom rimskom biskupu. Pape su još od pada Zapadnog Rimskog carstva, sredinom 6. veka, htele da obnove staru imperiju i da opet postanu vladari sveta. Na tom putu su im smetali vladari od preživelog Istočnog Rimskog carstva (Vizantije), koji su od vremena pada Zapada sebe smatrali naslednicima Rimskog carstva i rimskih careva. U tu svrhu pape su odlučile da naprave falsifikovan dokument, koji bi im davao prava na nasledstvo rimskog prestola. No ipak, kad im ta prevara nije uspela, onda su pape odlučile da same stvore novo Rimsko carstvo; to su postigli proglašavanjem germanskih careva za nove imperatore Rima, kao sprovoditelje njihove volje i naoružane „misionare" njihove religije. Radilo se o franačkim carevima, koji su od doba Karla Velikog nosili titulu „rimski imeprator".

Kad se Franačko carstvo raspalo, ideja obnove Rimskog carstva, na čelu s papom, preneta je na oživljeni istočni deo nekadašnjeg Franačkog carstva, koji je nazvan „Sveto Rimsko carstvo". Njeni kasniji naslednici bili su Nemačko carstvo i Austro-Ugarska monarhija. Tako dobijamo situaciju da drevno Rimsko carstvo u stvari nikad nije propalo: ono je nastavilo da postoji u vidu Franačkog i drugih germanskih carstava – Rim je napravio kompromis, te od onih koje je nazivao „varvarima" stvorio svoje odane saveznike.

Međutim, cilj je uništenja njihovog konkurenta Vizantije ostvaren još u 13. veku, u doba Krstaških ratova. Istočno Rimsko carstvo, kao što je i poznato, dokrajčili su konačno Turci 1453. godine. Razlog zašto je Rim priznao da je „Konstantinova darovnica" falsifikat je upravo to što je njihov najveći rival zbrisan, te su sada ostali jedini pravi naslednici Rimskog carstva; nikakav falsifikat i prevare im više nisu potrebne po tom pitanju. Iz toga takođe možemo videti i način delovanja Vatikana: prvo pokušava intrigama i „mirnodopskim metodama" da porobi tuđu zemlju, a ako ne uspe tako, onda prelazi na primenu gole sile.

Falsifikat „Konstantinove darovnice" je otkriven tek u 15. veku, a nastao je u 8. Prvo je bio predočen pomenutom franačkom caru Karlu Velikom. Ondašnji rimski papa tom je nepismenom „varvarinu" objasnio kako je pape navodno ovlastio sam car Konstantin i sveti Petar, tako da je Karlo imao slušati pape, kao svi drugi svetovni vladari i crkveni poglavari, koji su morali da slušaju papu i njemu da budu podređeni. Karlo je naseo, te za račun Rima ratovao protiv „nevernika" (uključujući Srbe), i širio papsku religiju. Kao nagradu je dobio carsku rimsku krunu od pape 800. godine.

Ipak, nije samo okrutni osvajač Karlo bio prevaren, već je na još gori i na još naivniji način bio prevaren njegov otac i prethodnik na prestolu – franački kralj Pipin Mali.

Naime, kada su tlo Italije, pa i Rim, opkolili sa severa Lombardi, sa juga Arabljani, a Sloveni na Balkanu sprečili dalje širenje uticaja Rimske crkve, tada je ondašnjem papi Stefanu II ostalo jedino da pozove u pomoć jednog vladara „varvara", a to je bio Pipin. Franci su već postali hrišćani, i to je papi poslužilo da lakše ubedi Pipina da mu pomogne u odbrani Rima i već uveliko nakupljenog bogatstva njegove Crkve. Kako je ubedio Franke da ratuju i isteraju srodne im Lombarde iz Italije? Verovali ili ne, papa Stefan je uputio pismo Pipinu Malom, i potpisao ga imenom „Svetog Petra, Princa svih apostola". Drugim rečima, papa je rekao Pipinu da mu je (pokojni) Petar, Hristov učenik, napisao pismo, i da ga je pozvao da odbrani Rim! Zapisano je:

(U tom) pismu napisanom čistim zlatom na najfinijem pergamentu pisalo je sledeće: „Petar, izabrani Apostol od Isusa Hrista, Sina Božijeg (…) Ja, Petar, primivši apostolat od Hrista primio sam i misiju prosvetljenja celog sveta (…) Svi koji su čuli moju propoved i ravnaju se po njoj moraju apsolutno verovati da su po Božijoj odredbi svi njihovi gresi očišćeni i da će ući u večni život (…) Dođi u pomoć stanovnicima Rima koje je meni Bog poverio, a ja, Petar, u Dan Sudnji pripremiću divno mesto za tebe u Kraljevstvu Božijem. Potpisani Petar, Princ apostola.

Kada je Pipin upitao papu kako je Petar poslao pismo sa neba na Zemlju, papa je odgovorio da ga je Petar lično dao „svom nasledniku" (misleći na sebe), pokazavši mu da je u dnu pisma pisalo i: „Petar, izabrani apostol Hristov, našem najdražem sinu, kralju Pipinu, i njegovoj junačkoj vojsci, biskupima i kleru, i svem narodu".  Pipin je poverovao da je to „Nebesko pismo" verodostojno i da ga je „sveti Petar" pozvao u odbranu Rima (i njegovog blaga). Kako li se kralj Pipin osećao, misleći da ga je Bog odredio za hrišćansku misiju, i koliko je samo strahopoštovanja iskazao pred tim „naslednicima 'sv. Petra'", kojima je od tada verno služio?

Zatim, osim ovih rajskih Petrovih pisama, još jedan od čuvenih vatikanskih falsifikata jesu i Isidorove dekretalije. Ove Dekretalije su zbirka dokumenata koje su imale sličnu svrhu kao i gore opisana „Konstantinova darovnica". Kako piše i u Katoličkoj enciklopediji, njihov autor je želeo da dokaže da je zapravo sam Isus Hrist osnovao Rimsku crkvu – na isti način kao što se za apostola Petra kaže da je „prvi papa". Prosto, jedan rimski biskup se dosetio da želje papa i njihove planove o vladanju svetom potkrepi „dokazima" i bukvalno izmišljenim svedočanstvima i potvrdama brojnih papa, vladara i crkvenih autoriteta. Isidorove su dekretalije vekovima korišćene u sukobima između Rima i Carigrada, a u cilju dokazivanja da Rim navodno ima primat nad svim crkvama. O tome je pisano:

Oko pola veka kasnije (850. godine) pojavila se nova krivotvorina, i to, ponovo niotkuda: tzv. Pseudo-Isidorove dekretalije, poznatije kao „Lažne Dekretalije". Ova serija raznih papinih krivotvorina vrlo je ojačala papstvo učinivši ga vrhovnim autoritetom, te potpuno nezavisnim od svih svetovnih autoriteta. Rezultat je bio taj da je Crkva, između ostalih privilegija, pribavila sebi i imunitet pred civilnim sudstvom i zakonom (…) Na taj način, sveštenstvo je steklo nekakvu vrstu neobične „svetosti", koja ga je uzdigla iznad običnih ljudi

Ta „svetost" Rimske crkve kasnije će prerasti u dogmu o „nepogrešivosti pape". Za sve što bi im palo na pamet da im treba, oni bi falsifikovali razna stara dokumenta i pisali nova, koja bi potom pripisali nekom caru ili ranijem papi, pa čak i mrtvim ljudima koji iz groba ili s neba šalju pisma papama, poput apostola Petra, kao što smo videli. Takođe, ove Dekretalije su imale svrhu da papu prikažu kao čoveka kome su franački vladari podređeni, tj. imalo je skoro istu političku svrhu kao i „Konstantinova darovnica". Međutim, koliko je to bio očigledan falsifikat govori i činjenica da su ga priznale i same rimske pape. U njihovoj je Katoličkoj enciklopediji zapisano sledeće u vezi s tim:

Tu se nalazi 60 apokrifnih pisama i odredaba, koje se pripisuju papama od Klementa (88-97) do Mildijada (311-314). Od tih 60 pisama 58 su falsifikati (…) Od 33 pisama, koje se pripisuju papama od Silvestra (314-335) do Grgura II (715-731), njih 30 su falsifikati (…)

I o njima, ali i drugim falsifikovanim ili prepravljanim tekstovima često su govorili i sami bivši katolički biskupi, od kojih su neki imali čak i direktan pristup vatikanskim arhivama.  Koliko su često pape koristile lažna dokumenta u svoju odbranu, a naročito kada su produbljivale raskol između zapadnog i istočnog hrišćanstva, govori i činjenica da su istočni hrišćani Vatikan zvali „leglom falsifikata" još u Srednjem veku.

U 12. veku načinjen je Gracijanov dekret (lat. Decretum Gratiani) koji čini temelje kanonskog prava Rimokatoličke crkve, i koji takođe predstavlja običan falsifikat. Od preko 300 izvoda koje je neki Gracijan upotrebio za sačinjavanje tog dela, samo njih 11 nije bilo falsifikovano.  Koristio je i spomenute falsifikate, Konstantinovu darovnicu i Isidorove dekretalije. No ipak, glavni razlog što je sačinjeno ovo delo jeste pokušaj opravdavanja onog što će Rimska crkva činiti u narednim vekovima preko Inkvizicije. Štaviše, Inkviziija je osnovana upravo u vremenu kada je nastao „Gracijanov dekret". U njemu piše da je „hrišćanski" mučiti i ubijati sve „jeretike", pa bilo da u njih spadaju pravi kriminalci ili pak ljudi koji ne žele da se poklone rimskom pontifeksu:

Najmoćnije sredstvo novog papskog sistema je Dekret Gracijana, iz sredine 12. veka. U njemu se nalazi velik broj falsifikata (…) Po njemu je zakonski legitimno silom terati ljude da budu pobožni, jeretici da se muče i ubijaju, i da im se imovina oduzima; da ubijanje iz Crkve izopštene osobe nije ubistvo; da je papa iznad zakona, i da je ravnopravan sa Božijim Sinom!

Tako je nastala i dogma o papi kao „zameniku Isusa" ili „predstavniku Božijeg Sina na Zemlji". Zato pape i do dan-danas nose titulu Vicarius Christi, koja se u falsifikovanoj „Konstantinovoj darovnici" navodi kao Vicarius Filii Dei. Uzgred rečeno, numerička vrednost latinskih slova u ovom izrazu iznosi 666. Mada je Rimska crkva zbog toga javno porekla da ovako glasi jedna od titula rimskih papa, ipak ih odaju i drugi izvori u kojim se pominje ova njihova titula.

Onda, Toma Akvinski, koga Rimokatolička crkva smatra jednim od svojih najvećih teologa i koga je čak proglasila za svetitelja, napisao je Summa Theologica – delo koje čini temelje učenja Rimokatoličke crkve, ali koje je takođe bilo zasnovano na falsifikatima, jer je u njenom sačinjavanju taj Toma Akvinski neretko koristio Gracijanov dekret kao svoj izvor.  Toma Akvinski je poznat i po delu „Zablude Grka" (lat. Contra Errores Graecorum), gde se ovo „Grci" odnosi na istočne hrišćane, i u kojem je autor pisao kako isti treba da se ujedine s Rimom, uprkos tome što je Rim bio taj koji se odvojio. U delu Summa Theologica su na jednom mestu sakupljene sve savremene dogme Katoličke crkve, koja se poziva baš na Tomu Akvinskog kada želi da iste opravda. Jedan deo podseća i na Gracijanov dekret, kada se govori o definiciji jeresi:

(…) Sa jedne strane, to je greh, zbog kojeg oni (jeretici) ne samo da treba da budu izopšteni iz Crkve, već treba da budu izopšteni iz sveta smrću.

I u nastavku od istog teksta:

Kao što falsifikatori novca i drugi činitelji zla bivaju od strane sekularne vlasti osuđeni na smrt, tako postoji mnogo više razloga da jeretici budu ne samo izopšteni, već i da se usmrte.

No, Rim ni tu nije stao. Još jedan grandiozni falsifikat iz Vatikana zauzima posebno mesto u istoriji. Reč je o delu „Knjiga o papama" (lat. Liber Pontificalis). Ovo delo je za cilj imalo da prikaže da je prvi papa navodno bio apostol Petar, i da su sve pape njegovi naslednici. A pošto je Petra odredio sam Isus Hrist za tu službu, navodno da bude prvi episkop nad svim crkvama, onda je „logično" da i njegovi naslednici treba da budu jedini poglavari nad hrišćanstvom.

Liber Pontificalis sadrži spisak svih papa od „sv. Petra" do 15. veka. Međutim, poznato je da je taj spisak rimskih papa često menjan i dopunjavan tokom više vekova, toliko da se ne zna ko su uopšte bili autori. U samoj je Katoličkoj enciklopediji zapisano, kako je „u samo retkim slučajevima moguće odrediti autore",  tj. ne znaju se autori biografija od većine papa. I ne samo da se ne znaju autori, već se na istom mestu priznaje da je to delo puno grešaka, i da sadrži i apokrifne i falsifikovane dopune:

U većini rukopisa na početku se nalazi krivotvoren tekst kao dijalog između pape Damasija i Svetog Jeronima. Taj tekst pisama je smatran verodostojnim u Srednjem veku…

I dalje, u nastavku:

Dišesne je upečatljivo i potpuno dokazao kako su prve serije biografija od Svetog Petra do Feliksa III sačinjene najkasnije u doba Feliksovog naslednika Bonifacija II, i da je njihov autor bio savremenik Anastasija II i Simaha.

A ko je bio taj papa Simah, čiji je savremenik bio jedan od autora „Knjige o papama"? To je bio još jedan papa koji je poznat po falsifikovanju dokumenata. On je načinio tzv. „Simahejeve falsifikate", koji su i od strane svih sadašnjih istoričara i od strane samog Vatikana priznati kao takvi. I u Katoličkoj enciklopediji se opet navode kao falsifikovani dokumenti.  Oni su tom papi Simahu poslužili u sukobu sa konkurentom za presto pape, Lavrentijem, a koji je trebalo da potvrde njegovo navodno pravo da „pape niko ne može da osudi" ni za kakvo nedelo – još jedna ideja kao temelj dogme o „nepogrešivosti i božanskoj 'savršenosti' papa".

I na kraju dodajmo, da je i početkom 20. veka i nedavne 2001. godine, spisak papa iz Liber Pontificalis prepravljan: ispravljeno je čak dve stotine „grešaka", s tim da se najviše njih odnosilo, ne slučajno, na biografije papa iz prva dva veka mitske istorije papa od „svetog Petra".

Takođe, za primer možemo navesti čuvene, ozloglašene „Protokole sionskih mudraca", koji se i do danas pripisuju Jevrejima, kao tobožnjim „vladarima sveta", a kako to neki umeju da tvrde. No ipak, već je dokazano da je ovo samo još jedan falsifikat spremljen u kuhinji Vatikana, ovog puta ustremljen protiv Jevreja, naravno iz političkih i ideoloških pobuda. Rimska crkva, sa svojim čedom Inkvizicijom, bila je i ostala najveći izvor antisemitizma, pa zato i ne čudi što je pokušavala preko ovog falsifikata da po ko zna koji put optuži Jevreje za sve nedaće u svetu. U tom delu, a koje se pripisuje Jevrejima, piše kako oni tobože žele da ovladaju celim svetom, i kako su spremni da unište svakog ko im se u tome suprotstavi. Međutim, dovoljno je pogledati tekst tih „Protokola", pa videti da se tamo nalaze sve ideje koje zastupa u stvari Vatikan, a koje su u potpunoj suprotnosti sa zakonima jevrejske Tore. Neke od njih jesu: da politika nema nikakve veze sa moralom – i više no jasna asocijacija za Rimsku crkvu; da narodima treba vladati silom – a kako se papska religija širila među narodima ako ne silom?; da cilj opravdava sredstvo – najpoznatija krilatica jezuita; tzv. pravo jačega (inače, glavno načelo teorije evolucije); ideja o stvaranju Svetske vlade – zapravo, za svetsku vladu i tzv. Novi svetski poredak javno su se zalagale rimske pape;  i postoji još niz drugih, brojnih ideja iz tih Protokola koje je lako povezati sa planom Rimske crkve o vladanju svetom, a koje je ona na krajnje naivan način pokušala da pripiše Jevrejima. To se zove zamenom teza.

Rimski falsifikatori su u te „Protokole" ubacili neke od izraza koji su tipični za Toru, misleći da zbog toga neće biti otkriveni, poput izraza „gojim" za ne-Jevreje, ili biblijskog izraza „Božiji narod", i tome slično. Tamo piše i da Jevreji žele da postave nekog „izraelskog cara" za vladara sveta, i da žele da osvoje Rim, kako bi taj njihov car postao novi papa (?!); međutim, mi znamo da je istina potpuno drukčija – rimske pape su te koje su oduvek želele da osvoje grad Jerusalim, i papa je taj koji želi da bude vladar sveta. Još je naivnije u tim Protokolima prikazana sama Rimska crkva. Za nju tamo piše da je izvor najvećeg morala i glavni stub odbrane čovečanstva od „zlih Jevreja" i njihove „židovsko-masonske zavere" zavladavanja celom planetom. Zapisano je da je Rimska crkva najveći protivnik Jevreja, te da im je zato glavni cilj uništiti Rimsku crkvu.  Naravno, istina je opet potpuno suprotna – Rim je taj koji je oduvek želeo da uništi Jevreje, i Vatikan je taj koji Jevreje smatra glavnom preprekom u ostvarenju svog cilja zavladavanja svetom!

Čitajući Protokole, u stvari, mi dobijamo odličnu sliku o planovima Rimske crkve, i o svemu onome što je učinila tokom istorije i što planira da učini u budućnosti. Veoma je providno u tom falsifikovanom delu Rim opisan kao jedini spasitelj sveta od Jevreja i masona, a papa kao neko ko nas navodno jedini može odbraniti od haosa i ratova koje isti ti „cionistički vladari sveta" izazivaju. U Protokolima je čak zapisano i to da su zapravo Jevreji bili tvorci protestantske Reformacije – opet, jednog od glavnih protivnika Rimske crkve u Srednjem veku. Dok se na jednom drugom mestu u usta Jevreja stavljaju sledeće reči: „Jedino jezuiti mogu da se porede sa nama".

Štaviše, defiinitivno je već dokazano da su „Protokole" napisali papini jezuitski sveštenici u 19. veku, i to tako što su prepisivali (izvršili plagijat) iz dela zvanog „Dijalozi u paklu između Makijavelija i Monteskjea" (franc. Dialogue aux Enfers entre Machiavel et Monstesquieu), francuskog književnika Morisa Žolija. Jedina razlika je u tome što se u delu iz kog su prepisivali, Jevreji ne pominju, već je to bio politički pamflet protiv francuskog cara Napoleona III.

„Protokoli sionskih mudraca" su prvi put izdati u Rusiji 1905. godine, pod nazivom „Dolazak Antihrista i zacarenje Sotone na Zemlji", gde se ovaj Antihrist poistovećivao sa navodnim dolazećim „carem judejskim". Protokoli su bili naročito popularni u vremenu sovjetske Rusije i vladavine njihove antisemitske i antiteističke ideologije komunizma, dok su još veću popularnost imali u nacističkoj Nemačkoj; oni su bili iskorišćeni kao jedan od povoda da se Jevreji istrebljuju. Adolf Hitler je u svojim govorima spominjao te Protokole, a u knjizi je „Moja borba" (nem. Mein Kampf) upravo njih navodio kao glavni „dokaz" da Jevreji žele da zavladaju svetom, te da je zato „opravdano" ubijati ih, bez obzira što je istina ponovo sasvim suprotna – Hitler je bio taj eksponent onih koji su želeli da zavladaju svetom, onih koji su uništavali neistomišljenike, izazivali ratove, itd.

U vezi sa knjigom „Moja borba" Adolfa Hitlera, jednim od svetskih bestselera savremenog doba, nije na odmet reći i da je to još jedan od vatikanskih falsifikata. Tačnije, to je (ne)delo napisao Hitler, ali ga je posle prepravljao i većinu od napisanog promenio jezuitski sveštenik Stimfl.  O tome je pisao i sam pripadnik Hitlerove nacističke partije:

Dobri otac Stimfl, sveštenik velikog znanja, i urednik knjiga iz Misbaha, mesecima je prepravljao knjigu „Moja borba". Iz nje je izbrisao naivne greške i veoma infantilne i plitkoumne (Hitlerove) stavove. 

Celokupnu iskristalisanu sliku dobijamo ako znamo da su nacizam stvorili upravo jezuiti, i da je većina Hitlerovih saradnika i oficira bila deo okultnih i jezuitskih društava, poput Reda Malteških vitezova.  I „Protokole" i tu „Moju borbu", u kojima se Jevreji optužuju da su jedini izvori zla na planeti, napisali su dakle isti papini jezuiti, sve u cilju da sa sebe skinu beleg genocidnih tirana sveta, a da ga u isto vreme prikače na onog ko im najviše smeta.

Za kraj možemo navesti i reči francuskog istoričara 19. veka, Alfreda Mišjelsa, o tome kakva se istorija danas uči:

Njena (austrijsko-rimska) istorija je najmanje poznata od svih drugih: jezuiti, budući gospodari zemlje, na vješt su je i drzak način falsifikovali. Hormair, 25-godišnji direktor bečke arhive, nazivlje sve knjige dotle štampane, u pogledu tome, da nijesu ništa drugo nego radovi po narudžbini i unaprijed ugovorene izmišljotine. Laž vlada na obalama Dunava. Vladari, koji su upravljali zemljom, pomoću lukavstva i pomoću sile, hoćahu još da prevare i buduća pokoljenja. Oni davahu da se štampaju lažna đela, da im posluže kao iluzije. Nijednom istoričaru nije bilo moguće da dođe do istinitih dokumenata; arhiva bijaše zapečaćena kao kakva grobnica. 

Mada se zna da je veliki broj falsifikata bio načinjen u Srednjem veku, kao i tokom čitave istorije, ipak nam ostaje da su u Vatikanu stvoreni neki od najvećih falsifikata ikad u celokupnoj prošlosti čovečanstva, a koji su neretko činili prekretnice u istorijskim događajima i od kojih se mnogi i dan-danas smatraju verodostojnim dokumentima.

Upravo jedan od takvih dokumenata ima tesne veze i sa poreklom Hrvata. I Srbima i Hrvatima, i uopšte Slovenima, bila je namenjena i potom nametnuta jedna posebno lažna i falsifikovana istorija. U Vatikanu falsifikovani dokumenti postali su sastavni deo svih savremenih školskih udžbenika iz istorije, ali jedan od njih zauzima istaknuto mesto. Radi se o delu „O upravljanju carstvom" (lat. De Administrando Imperio), koje se pripisuje vizantijskom caru iz 10. veka – Konstantinu VII Porfirogenitu.

Porfirogenitovo delo – vatikanski falsifikat o poreklu Hrvata i Srba. Velika Hrvatska

Poput Jevreja, i Srbi su nezaobilazna žrtva manipulacija Rima i njegove falsifikovane istorije. Delo „O upravljanju carstvom" Konstantina Porfirogenita, kao glavnog izvora o poreklu i dolasku Slovena na Balkan, isto je falsifikovano, poput gore opisanih dokumenata, kao i brojnih drugih koji ovde nisu spomenuti. Većina istoričara bi se složila da kada ne bi postojalo ovo Porfirogenitovo delo, onda o dolasku i poreklu Srba i Hrvata, i poreklu njihovih imena, ne bismo znali ništa, i u njihovoj najranijoj istoriji ostala bi rupa. Baš ta činjenica podstakla je Vatikan da to delo falsifikuje. Baš to saznanje, da će lažiranjem glavnog istorijskog izvora o najdaljoj prošlosti Srba i Hrvata moći da izmeni budućnost tog naroda, i da će istim moći da manipuliše, bio je glavni motiv Vatikanu da nastavi sa svojim uobičajenim prljavim poslom prikrivanja istine. Zar bi i mogla da propusti ovako lak plen?

Da bismo videli istinsko poreklo Hrvata i imena Hrvata, kao i značaj takvog saznanja, neophodno je prvo proveriti postojeća tumačenja i teorije, a koja su uglavnom bazirana na delu vizantijskog cara Porfirogenita. I zaista, dovoljno je pogledati stavove zvanične nauke o poreklu Hrvata i imena „Hrvati", pa videti da su isti zasnovani isključivo na ovome Porfirogenitovom delu kao glavnom izvoru. Ipak, koliko su njihovi stavovi ispravni, pokazaćemo sad na osnovu samog teksta tog dela, koji je zapravo još jedan u nizu vatikanskih falsifikata. A kao što ćemo kasnije prikazati, poreklo i cela istorija Hrvata je falsifikovana – isto kao i u slučaju istorije Srba i mnogih drugih naroda po svetu.

Da pomenuto delo zaista predstavlja falsifikat o poreklu Hrvata pokazaće nam primeri iz samog teksta. Prvi od njih govori o tome kako je navodno nastalo ime Hrvata. Ovako je tamo zapisano:

'Hrvat' na slovenskom jeziku znači 'onaj koji poseduje veliku teritoriju'. 

U Porfirogenitovom delu piše da su Hrvati tako nazvani zato što su u svome posedu navodno držali mnoge zemlje i veliku teritoriju. Zanimljivo je da u istom delu pisac čak i Franačku, koja je držala polovinu Evrope, naziva „velika Franačka" (iako to nije sam naziv države), pa onda čudi da je i jedno od slovenskih plemena nazivano „Veliki Hrvati".

Očito je da naziv „Hrvat", ne ni na jednom slovenskom jeziku, već ni na jednom jeziku na svetu ne znači „onaj koji drži veliku teritoriju". A zašto bi onda jedan vizantijski car napisao tako nešto, pogotovo ako se uzme u obzir da je car Porfirogenit bio veoma obrazovan vladar?

Zvanično objašnjenje glasi da je Porfirogenit, navodno, zapisao takvo poreklo imena Hrvata, pošto je ta reč veoma slična grčkoj reči hora, što bi značilo „zemlja". Međutim, ni u tom slučaju nije nimalo jasno zašto onda hrvatsko ime ne znači „zemljani", „oni koji drže zemlju", a ne „oni koji drže veliku teritoriju". No, svu tu gungulu laži razotkriva sledeće pitanje: Kako to da su Hrvati, koji su se doselili sa Srbima na Balkan, kako kaže Porfirogenitovo delo, dobili ime po grčkoj reči hora, a da su Srbi dobili svoje ime po latinskoj reči servus? I Hrvati i Srbi su se zajedno doselili na Balkan, ali je vizantijski vladar Srbe nazvao po latinskoj reči za „roba", a Hrvate po grčkoj reči za „zemlju"; pa da li se u Vizantiji govorilo latinskim ili grčkim jezikom? Još je veći problem u tome što u Porfirogenitovom delu piše da naziv „Hrvat" ima takvo značenje na slovenskom jeziku, a ne na grčkom,  tako da ta njihova priča o vezi grčke reči hora i imena „Hrvat" ne pije vodu. Sasvim je jasno da je to neko umetnuo u Porfirogenitovo delo u kasnijem dobu.

Takođe, „Porfirogenitovo" izvođenje srpskog imena od latinske reči servi u značenju „robovi" nemoguće je iz još jednog razloga, a to je da su i u Srednjoj Evropi – isto kao na Balkanu – živeli Srbi pod tim imenom. Srednjoevropski Srbi se kasnije spominju u franačkim analima, i to su Srbi koji nisu nikad bili pod vlašću Vizantije, niti su dolazili na Balkan, pa nisu ni mogli da dobiju takvo ime po latinskoj reči za „robove" od vizantijskog cara. O ovome je govorio i najznaniji hrvatski istorik, Ferdo Šišić.

On je smatrao da je poreklo imena Hrvata i Srba, koje navodi Porfirogenit, nenaučno i netačno. On slično kaže da ako su Srbi zaista dobili naziv po latinskoj reči za robove, kako onda objasniti tvrdnju cara Porfirogenita da su Srbi potekli od nekrštenih Srba iz tzv. „Bele Srbije" u Srednjoj Evropi, koja se dakle nazivala Srbija iako se nalazila van Balkana i domašaja Vizantije? Znači, zvala se Bela Srbija pre no što su Srbi tobož uopšte postali robovi vizantijskog cara, te on nije ni mogao da im da ime Servi, u značenju „robovi", čak i ako ne uzmemo u obzir sve druge izvore iz Ranog srednjeg veka i antičkih vremena koji nam govore o srpskom imenu. Ovo nije toliko bitno kao dodatni dokaz da je etimologija srpskog imena od reči servi netačna, već je bitno iz razloga što pokazuje koliko su falsifikatori bili neoprezni i aljkavi u svom naivnom i sa velikom mržnjom motivisanom krivotvorenju istorije Hrvata i Srba.

U vezi sa tim, istoričar Ivan Lučić, koji se često smatra „ocem hrvatske istoriografije", Porfirogenitove je tvrdnje o Hrvatima i Srbima nazivao „trabunjanje Latina".  Dok konačan dokaz dolazi iz samog Porfirogenitovog dela:

[stextbox id="info"]Čak i da ne znamo ništa o njemu kao falsifikatu, dakle, čak i da ga smatramo za verodostojno delo, samo je jedan podatak dovoljan da sruši celu tu iluzornu vavilonsku kulu od falsifikovanih karata. Naime, u vreme cara Iraklija, a u čije su vreme Srbi navodno dobili ime po latinskoj reči za „robove" (lat. servi), uopšte se nije govorilo latinskim, već grčkim jezikom! Štaviše, u Vizantiji se govorilo grčkim od tog doba, pa sve do nestanka iste u 15. veku; latinski nije bio službeni jezik na vizantijskom dvoru.  Kako su onda mogli Srbi dobiti ime po latinskoj reči za robove, pošto su navodno bili „robovi romejskog cara"? Na grčkom se „rob" ne kaže ni servus, niti nešto slično tome, već doulos.  To je samo dodatni dokaz da su vatikanski falsifikatori, koji su pisali i govorili latinskim jezikom, samo ubacili tu neistinu o poreklu imena „Srbi", pretvorivši grčko doulos u latinsko servus. Onaj koji je u Porfirogenitovom delu zapisao da su Srbi „robovi", taj isti je u mnogo kasnijem dobu govorio da su Srbi, i uopšte Sloveni, „ropska rasa" kojom treba da se vlada. Da nije toliko providno i naivno odrađeno, možda bi i moglo da im se poveruje.
[/stextbox]

I kao što je Rim Srbe hteo da ponizi nazvavši ih svojim robovima, tako je na sličan način, u tom spisu, hteo Hrvate da prikaže kao slavan narod i najznačajniji politički faktor na Balkanu, a u cilju da ih odvoji od Srba. Zato tamo i piše da naziv „Hrvat" znači „onaj koji drži veliku teritoriju". S tim u vezi, čak i da se u Vizantiji tada nije govorilo grčkim, već latinskim jezikom, opet se nailazi na kontradiktornost, jer je ime Hrvata kod Porfirogenita izvedeno od grčke reči „hora", što znači „zemlja". Zato u istom delu i piše kako je hrvatsko ime navodno nastalo od „neke slovenske reči". Na koji god način pokušamo da opravdamo delo Porfirogenita, uvek nailazimo na neko protivrečje.

U vezi s tim u istom tekstu se spominje i termin „Velike Hrvatske", iako nikad ni na jednoj jedinoj karti Evrope nije zabeleženo postojanje države sa tim imenom. Štaviše, ovaj naziv je najviše bio popularan za vreme osnivanja ustaške države NDH, kad se pod tim podrazumevala Hrvatska koja je trebalo da obuhvata i Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu i delove današnje Srbije. Međutim, kao što nikada u istoriji nije postojala Velika Srbija, tako isto nije postojala Velika Hrvatska, a naročito ne u Srednjem veku. Uostalom, niko od istoričara i ne zna gde se tačno u Srednjoj Evropi Velika Hrvatska nalazila.

Često se ova tzv. „Velika Hrvatska" poistovećuje i sa srednjoevropskom Belom Hrvatskom iz Porfirogenitovog dela, no ipak, ni ona nikada nije postojala. Nekome će to možda izgledati čudno, ali to tako biva kada se krene u razotkrivanje falsifikata, prosto je nemoguće ne naići na stvari koje je teže progutati iz jednog zalogaja. Ipak, svu ovu gungulu oko termina Velika, Bela Hrvatska rešili su već sami hrvatski istoričari. Evo šta kaže čuveni hrvatski lingvista i istorik Vatroslav Jagić: „Bela i Velika nekrštena Hrvatska je izmišljena zemlja".  Potpuno isto se kaže i za tzv. nekrštenu (pagansku) Belu Srbiju, koja se isto navodi u Porfirogenitovom delu, kao sused Bele Hrvatske:ona nije postojala.

Savremeni hrvatski istoričar Ivan Mužić potpuno razjašnjava svu ovu problematičnu situaciju, kad kaže kako „Oznaka megale u DAI nema značenje prostorne veličine. To nije Velika Hrvatska nego stara, prva Hrvatska iz koje su (se) Hrvati iselili.  M. Kuzmić je točno protumačio pojmove Bijela i Velika Hrvatska u DAI. On je naveo 24 primjera, a od toga su 22 primjera iz djela raznih pisaca koji potvrđuju da megale znači stara, starija, prva".  I eto objašnjenja: nije to ni Velika, ni Bela, niti bilo koja druga obojena Hrvatska, to je „Stara Hrvatska", što će reći, prvobitno mesto sa kojeg su Hrvati došli na Balkan.

Pobednici iz Rima pišu istoriju: Kako su  Polapski Sloveni postali „Beli Hrvati"

Videli smo dakle da je „Velika Hrvatska" zapravo stara Hrvatska, tj. mesto iz kog su Hrvati, kao deo Slovena, došli na Balkan. Sada ćemo razrešiti i misteriju „Bele Hrvatske". Krenućemo od etimologije same reči „bela".

Čuveni hrvatski etimolog Petar Skok slovensku je reč „bela" izveo od latinske reči alba, koja ima isto značenje. Zaista, slovenska reč „bela" je nastala kao i ta reč u drugim tzv. indo-evropskim jezicima: staroengleska albe, nemačka albiz, grčka alphos, itd. Reč „bela" i ima isti suglasnički koren kao i reč alba, a to je L-B, s tim da je u slovenskim jezicima došlo do zamene mesta glasova „l" i „b". Pritom, zanimljivo je da je ta reč verovatno potekla od semitske, tj. hebrejske reči sa istim značenjem: „lavan" ili „laban".

Tako je i jedna reka u današnjoj Nemačkoj, oko koje su su živeli Sloveni (poznati i kao Vendi), nosila slično ime – Alba (lat. Albis), nama poznatija kao Laba ili Elba – inače, jedna od najvećih reka Srednje Evrope. Slovenska plemena koja su živela oko Labe poznata su u savremenoj istorijskoj nauci kao Polapski Sloveni. Upravo je ovo ime sinonimno za ime „Vendi".

Skok je zato smatrao da je Porfirogenit izmislio „Bele Hrvate" od Hrvata koji su živeli u velikoj oblasti oko reke Labe, ili da je samo pomešao reč alba u značenju „belo" sa rečju Alba za reku Labu. I zaista, neki od Porfirogenitovih opisa „Bele Hrvatske", kao zemlje koja se nalazila severno od Bavarske, potpuno se poklapaju sa lokacijom Polablja.

Jedini problem u ovome jeste što se Hrvati oko Labe ne spominju ni u jednom drugom izvoru, iako su pisani izvori o srednjoevropskim Slovenima veoma brojni. Ti izvori, bez izuzetka, znaju samo za Vende/Slovene, kao i brojna imena slovenskih plemena, ali ni na jednom mestu se ne spominju Hrvati, bar ne u Polablju. Jedini srednjoevropski Hrvati su Hrvati koji se spominju u delu Poljske i Ukrajine, kako ih to navode arapski izvori, ali ne u Polablju. Stoga, oko reke Labe su stanovali Sloveni, ne izričito slovensko pleme pod imenom Hrvata.

Iz svega do sada rečenog dolazimo do jasnog zaključka: u svom falsifikovanju istorije, s ciljem da Hrvate zavadi sa Srbima, kao dva pripadnika istog naroda, Vatikan je prosto od Polapskih Slovena izmislio „Bele Hrvate". Ovome bi u prilog dodatno išlo i pominjanje tzv. „Crvene Hrvatske" od strane hrvatskih istoričara…

Nezvanični rimski konkordat: Crna Gora pretvorena u „Crvenu Hrvatsku"

Ali, kao što nisu postojale Velika i Bela Hrvatska, tako isto nije postojala ni Crvena, jer ni njeno postojanje nikada nije zabeleženo ni na jednoj karti Balkana, niti iko zna koje zemlje je ista obuhvatala. Iz tog razloga ovi termini neretko se zloupotrebljavaju, dok su izvori koji govore o Crvenoj i Velikoj ili Beloj Hrvatskoj isključivo od rimokatoličkih, tj. zapadnjačkih pisaca. Da pomena o Crvenoj Hrvatskoj, a za koju su morali da znaju i susedni Srbi, nema niti u jednom istočnom i srpskom istorijskom izvoru, čak i oni najglasniji antisrpski branioci „Crvene Hrvatske" su potvrdili:

Srpski izvori nijesu (…) spominjali Crvenu Hrvatsku, a naročito ne oni od Nemanjića, pa kasnije. 

Jedni tvrde kako je Crvena Hrvatska pod sobom imala Primorje, poput srednjovekovne zemlje Paganije, Zahumlja i Travunije. Međutim, dobro je poznato da su ovo u stvari bile srpske zemlje, koje se navode kao srpske čak i u delu Konstantina Porfirogenita. Bilo je i onih koji su za „Crvenu Hrvatsku" smatrali prostor Crne Gore, kao gore spomenuti autor, inače saradnik ustaškog pokreta i poznati falsifikator istorije Crne Gore, koji je tvrdio da je „Crvena Hrvatska" nastalo od naziva „Crna Gora", citirajući (zloupotrebivši) reči hrvatskog istoričara Nade Klaić:

Današnja Crna Gora… još se u XV vijeku zvala Črmna i Crmna Gora (a to je od adjektiva 'č r m n', koji je oblik stariji od 'crven'). Od 'crnina' postala je 'crna', kao od Crmnica (kraj u Crnoj Gori) Crnica. 

Mada gornje objašnjenje možda ima veze sa poreklom naziva „Crna Gora", u svakom slučaju nema ni pomena o „Crvenoj Hrvatskoj", niti može imati veze sa nazivom bilo kojeg naroda ili države. Štaviše, ovo ide u prilog onome što je tvrdio hrvatski etimolog Petar Skok, da je naziv „Crvena Hrvatska" nastao (izvrtanjem) od „Crmnica", imena oblasti u Crnoj Gori.  Ovo potvrđuje da su falsifikatori od naziva crnogorske oblasti mogli izmisliti Crvenu Hrvatsku. Isto je pisao i hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, sa tom razlikom da je on tvrdio suprotno: da je od imena „Crvena Hrvatska" nastalo ime „Crmnica/Crvena gora/Crna Gora". O tome su govorili i hrvatski istoričar Natko Nodilo, srpski lingvista Đura Daničić, zatim, opet hrvatski istoričar Milan Šuflaj, itd. Naravno, Klaiću nije smetalo što nijedan izvor, pa čak ni Porfirogenitovo delo, ne pominje tu „Crvenu Hrvatsku", dok jedini izvor na koji se oslanja – Dukljaninov Letopis – isto ne pominje njegovu „Crvenu Hrvatsku" u svim svojim prevodima. I sam Klaić kaže:

Zanimljivo je da poznata „Hrvatska kronika", koja (…) nije drugo nego do svakako prije 1510. godine sastavljeni prijevod ljetopisca popa Dukljanina, ne poznaje Crvenu Hrvatsku (…) 

Skok je i na Crvenu i na Belu Hrvatsku gledao kao na izmišljotine Porfirogenita i Popa Dukljanina (ili će pre biti da su to izmišljotine Vatikana?), te da je Crvena Hrvatska dakle mogla nastati od naziva jedne oblasti u Crnoj Gori ili čak od imena srpskog plemena Kuči. Ponovo, priča o ovoj „Crvenoj Hrvatskoj" najviše je propagirana u 20. veku,  i to, uglavnom od strane ustaškog režima hrvatske države, dok se časopis Hrvatske stranke prava zvao upravo Crvena Hrvatska, a čiji je osnivač bio Ante Starčević. I sam Srbin poreklom, Starčević, najviše je poznat po svojim izjavama antisrpskih i antisemitskih konotacija, mržnji prema svemu što je srpsko i slovensko, kao i svojoj knjizi u kojoj je Srbe nazvao stokom i životinjama: „Pasmina slavenoserbska po Hervatskoj". Koristio je nacističku terminologiju, te Srbe i Jevreje video kao „nižu rasu", dok je čitavi Balkan smatrao za isključivo hrvatsku zemlju, zastupajući tezu tzv. „Velike Hrvatske", koja nikad nije postojala. Možemo navesti samo jedan citat iz spomenutog njegovog dela, u kojem se Miloš Obilić i srpski car Stefan Dušan nazivaju Hrvatima:

U Stefanu-Dušanu ugasi se poslednji trak… hervatske dinastie Nemanjićah, koji kroz vekove… vladahu iztočno-severnih pokrajinah Hervatske.

Ovakvi nenaučni stavovi mogu se sresti i kod albanskih „istoričara", a koji tvrde da su Nemanjići bili tzv. albanska vladarska dinastija. Ne slučajno, to se propagiralo u sklopu ideje o „Velikoj Albaniji" – na sličan način kao što je isti politički inicijator – Vatikan – uredio da se propagira i ideja „Velike Hrvatske".

Hrvati pod božanskom zaštitom pape

Osim priča o Velikoj i Crveno-Beloj Hrvatskoj, u delu Porfirogenita, „obrađenom" i prepravljanom u vatikanskim krivotvornicama, nailazimo na ostrašćeno veličanje rimskih papa, što je i sasvim očekivajuće. Želja Zapada, na čelu sa Vatikanom, da Hrvate odvoji od svojih korena i slovenskih naroda, i da njihovo poreklo i istoriju falsifikuje, ogleda se i u navodima Porfirogenitovog dela u kojem se Beli Hrvati prikazuju kao narod pod ličnom zaštitom pape, kao papina ljubimčad. Jedan od tih navoda kaže sledeće:

(Hrvati su) od istog rimskog pape primili blagoslov, te im je rečeno da ako neki tuđin napadne Hrvate i zapodenerat protiv njih, da će se onda moćni Bog boriti za Hrvate i štitiće ih, a Petar, Hristov učenik, podariće im pobede. 

Ni za jedan drugi narod pape nisu dale ovako ubedljive garancije zaštite i „Božije pomoći". Čak im i Petar pomaže, koga Rimokatolička crkva inače smatra pretečom papa ili „prvim papom", iako se za Petra nigde u Svetom Pismu ne kaže da je živeo u Rimu, niti dovodi u vezu sa Vatikanom i papama. U gornjem citatu jasno se vidi želja Vatikana da prigrli Hrvate u svoje okrilje, i da od njih načini borce protiv neprijatelja Rima, kao što su bili i ostali „šizmatični Srbi", Jevreji, Rusi i drugi. Vatikan je od Hrvata samo hteo da načini novu krstašku vojsku, pored germanske i smrtno lojalne jezuitske koju je posedovala, kao i novopridošle mađarske „apostolske" vojske. Ovoga je bio svestan čak i antirspski opredeljeni hrvatski političar – Frano Supilo – izdavač časopisa „Crvena Hrvatska":

Naprotiv, hrvatski narod je posve drukčiji. Tko je tome kriv? Vjerozakon. Izručili smo narodnu svijest i savjest perfidiji i intrigama Rimske crkve, onog Rima (…) 

U Porfirogenitovom delu, pre papinog „blagoslova" nad Hrvatima, navode se i ove reči u sličnom kontekstu:

Ovi pokršteni Hrvati ne napadaju tuđinske zemlje izvan svojih granica, jer im je tako zapovedio papa rimski, davši im nekakvu vrstu proročkog odgovora (…) Nakon krštenja, Hrvati su se zavetovali (…) u ime Svetog Petra apostola da nikada neće započeti rat sa tuđinom, već da žele živeti u miru sa svakim ko to isto želi (…) 

Iz gornjeg citata jasno se vidi nesakrivena želja autora da opravdaju sve prošle krstaške ratove, i one koje je papa planirao ubuduće, protiv tuđina (nije teško pogoditi na kog se „tuđina" tu misli), zaodenuti proroštvom, misticizmom, papskim zapovedima i pričom o nevinim Hrvatima, koji su se čak i „zavetovali" da će braniti samo „svoju teritoriju". I više je nego providno da se ovde naziru ideje iz kasnijih vekova nego što je to vreme pisanja ovog dela.

Evo još jedne potvrde od istoričara koji je isto pokušavao u svojoj knjizi da odbrani „verodostojnost" svakog pojedinačnog citata u Porfirogenitovom delu, i koji je isto zastupnik zvanične, falsifikovane istorije Hrvata, ali je ipak i sam priznao ono što je očevidno:

Ta priča o sporazumu između Hrvata i pape je nejasna (…) Možemo reći da je taj sporazum tvorevina nepoznatog autora Konstantinovog izvora.

A u nastavku se daje i objašnjenje. Iako je njegov autor nudio razne moguće razloge, nesvesno je priznao o čemu je tu zaista reč:

 Moguće je da je taj (nepoznati) autor želeo da pronađe nekakve ranije veze između Hrvata i Rima, da bi opravdao političku situaciju svog vremena (…)

Ako je ova priča o Hrvatima koji se zaklinju papi zaista izmišljotina (kao što najverovatnije i jeste), onda je njen nepoznati autor, kao Konstantinov primarni izvor, imao razloga da to učini. Politička poruka toga je da su Hrvati bili odani papi, i da je Rim imao određenu vrstu kontrole nad njima (…) 

Treba li veći dokaz od ovih reči? Ponovimo, ovo su reči istoričara koji Porfirogenitovo delo smatra verodostojnim i koji pokušava da odbrani celu faslifikovanu istoriju Hrvata i Srba.

Takođe, stalno spominjanje „svetog Petra apostola" još dodatno dokazuje da su autori bili vatikanski fratri, pošto je Rimokatolička crkva ionako Petra proglasila za tobožnjeg „prvog papu". Ne postoji nijedan racionalan razlog zašto bi vizantijski car toliko puta spominjao „presvetog papu"i „Svetog Petra apostola". Štaviše, takva je terminologija u potpunosti istovetna sa onom koja se vidi i u najpoznatijem vatikanskom falsifikatu – „Konstantinovoj darovnici". Tamo se u relativno kratkom tekstu koristi veći broj istih izraza kao u delu Konstantina Sedmog: „presveti papa", „sveti apostol Petar", te nekakve zakletve u njihovo ime, itd. Sasvim je jasno da je (krivo)tvorac oba ova spisa bio Vatikan.

Gornji tekst je odlomak iz knjige dr Stevana Tomovića „Istorija Hrvata – veliki vatikanski falsifikat"

 

уторак, 24. новембар 2015.

Горан Јевтовић - Столтенберг и српско „војнонеутрално“ и „релаксирано“ НАТО „стадо“

fsksrb.ru

Горан Јевтовић - Столтенберг и српско „војнонеутрално" и „релаксирано" НАТО „стадо" | Фонд Стратешке Културе

Горан ЈЕВТОВИЋ

 

Срби имају надалеко познати бренд – погача и со – којим традиционално дочекују пријатеље. Али, као што видесмо и оне друге. Оне који су нам побили неколико хиљада људи и бар дупло толико израњавали. То су они који су нас частили са једно петнаестак тона уранијумско-плутонијумског коктела и са тричавих стотинак милијарди долара ратне штете. И отели нам територију Космета.

Срби имају и („војно неутралну") Гарду. Гледасмо је у свечаном шпалиру на аеродрому, испред и у Палати „Србија" и по разноразним државним холовима, где год да је Столтенбергова нога крочила. То је јединица која наставља традиције Гардијске бригаде. Један број њених припадника је побила НАТО авијација и сваке године се полажу венци на Топчидеру.

У континуитету се бавим окупацијом Србије – оном нескривеном на територији Космета и оном такозваном меком над остатком Србије. Уколико неко до сада није знао како се и са којом понизношћу дочекује окупациони газда или бар по рангу један од најважнијих изасланика окупационих власти, била је ово одлична прилика да се увери.

Не би то било страшно, баш напротив, само када бисмо званично, строго према међународном праву, прогласили, односно прихватили стање „ратне окупације" дела или целокупне територије. Сви проблеми би нестали у трену. Али, коме то зборити? Марионетама из властитог табора и небројеним дежурним помагачима који су се угњездили у свим могућим кабловским и осталим системима?

Генерални секретар НАТО, Јенс Столтенберг, обраћајући се одабранима на Факултету Политичких наука у Београду[i] током другог дана званичне посете Србији, изрекао је неколико реченица од којих једна најбоље одсликава о каквом се лицемерном и преварантском савезу ради: „Наш циљ је био да зауставимо недопустиве акције Милошевићевог режима и употреба силе била је крајње средство после неуспешних политичких преговора".

Е, сада, то што због „недопустивих акција Милошевићевог режима" током 1998. године, када је изведена највећа противтерористичка операција од завршетка Другог светског рата строго према међународним конвецијама, у Хашком суду нико од државног, војног и полицијског врха није осуђен, већ искључиво за наводни удружени злочиначки подухват тек када је кренула агресија '99-те, то за челника Алијансе, наравно да ништа не значи.

Проблем је што тако нешто не знају нити желе да сазнају многи такозвани српски интелектуалци, па им то такође ништа не значи, као и Столтенбергу. Њима су и даље преговори у Рамбујеу били „о.к.", иако је до сада светло дана угледало више стотина доказа да се радило о отвореној и понижавајућој намештаљки, као и у случају Рачак, који је, као такав, чак одбачен од поменутог трибунала. Важно је да су они Генсека дочекали са усхићењем. И нека су. Како би се другачије показале „зверке" уколико „снег не би прекрио брег".

Осврћући се у свом излагању на  Русију, потенцирао је „неопходност конструктивног односа са том земљом који мора да се заснива на неким основним принципима, а један од њих је да сваки народ мора да поштује суверенитет и територијални интегритет других земаља, укључујући, наравно, и њене суседе. И то је био проблем у Украјини, Русија није поштовала суверенитет и територијални интегритет те земље."

Када овако нешто – да се мора поштовати суверенитет и територијални интегритет – изјави први човек НАТО савеза који нам је оружаном агресијом и потоњом перфидном игром отео Космет, и то пред председником српске Владе, пред деканом и професорима ФПН и студентима, а сви заједно су (част изузецима у сали) поодавно својеврсни еталон улизиштва и евроатлантске заслепљености, и на све то баш нико од њих не реагује, онда мора да се ближе последња времена. Бар за нас Србе.

Но, да баталимо емоције. То препуштам онима накнадно „просвећенима", који се ових дана утркују у борбеном моралисању, а понеки и у писању отворених писама челнику Алијансе. Један од њих истиче[ii] „па и ја сам био против тог (Милошевићевог) режима." Ја бих додао – е, па када си се борио противу тог режима и то након агресије, ћути и трпи пријатељу. И уживај сада у плодовима своје борбе. Или можда ниси приметио да је у досманлијским колонама те двехиљадите, било европских и застава чланица НАТО и њихова нескривена политичка и сваковрсна подршка? А вероватно ни до дана данашњег ниси дознао да је у „твоју" борбу уложено једно стотинак милиона марака, тадашњих седамдесетак милиона долара?

Да прозборимо коју стручну реч о дометима неуобичајено садржајне и, за западне стандарде, дуге посете генералног секретара  НАТО.

Као бомба је одјекнула његова изјава да је НАТО (а не Савет безбедности који је Резолуцијом 1244 формирао КФОР и требало би да руководи тамошњом Командом), донео одлуку да „релаксира Ваздушну зону безбедности" и дозволи српској војној и цивилној авијацији да је користи. Премијер Србије умало се у неколико наврата није заплакао на отвореној сцени од среће поводом тога. Побогу, коначно ћемо из ваздуха и са радара „видети" Врање, Лесковац (са све пластеницима и вредним раденицима), Прешево, а о Куршумлији и Пролом Бањи да не говоримо.

То што су представници Војске Србије предвођени начелником Генералштаба симболично (и пропагандно подешено баш за тај дан!) у Приштини потписали са командантом КФОР-а следећи документ: „Споразум о привременим оперативним процедурама након пуне релаксације Ваздушне зоне безбедности",[iii] мало ко је схватио како треба. И/или није желео, односно није смео.

Тежиште у споразуму је на следећем – (1) „релаксација", а то значи да није реч о укидању Ваздушне зоне безбедности и (2) „привремене оперативне процедуре", где се јасно наглашава привременост, а не сталност. Но, добро, ово је иначе земља у којој процедуре, поготову оне војне, играју минорну улогу. Видели смо то у случају пада хеликоптера.

Столтенберг нас је, заједно са глобалистичком „Гладио" бирократијом размештеном у Бриселу (и којекуде), частио нечим иза чега се, према процени аутора, крије опасна симболика, која ће највероватније врло брзо бити, односно, већ је прерасла у реалност.

Привремена релаксација тзв. Ваздушне зоне безбедности је, ако се мало удубимо у тај потез и завиримо иза кулиса, својеврсно омеђивање независног „Косова" и то тако што се наставља девастирање или још боље –  размекшавање Резолуције 1244, као последње бране. Нема Ваздушне зоне од 25 километара (а пре тога ни Копнене од 5 километара), нема ни пуне улоге Савета безбедности. Па ће тако и КФОР, који сада броји једва нешто изнад четири хиљаде припадника (а кренули су са преко четрдесет), временом престати да постоји. И то зависи, на нашу жалост, искључиво од воље НАТО и никог другог.

Најпрецизније – омеђује се државна граница између Србије и независног „Косова". Јер, каква би то држава била уколико нема своју прецизну граничну линију, коју самостално штити. Макар на папиру. Ко их добро познаје (а аутор је један од тих), одлично они то раде и у пракси. Да не буде забуне, видимо како се боре за сваку ливаду на граничној међи са Црном Гором. Или не видимо?

Ради оних којима није познато, да поменемо да се према међународноправној дефиницији – под државном границом подразумева вертикална раван која се простире у ваздушни простор и у подземље и дели територију две државе. Па надаље – копнене границе су замишљене линије које спајају одређене тачке на површини земље, утврђене споразумом између граничних држава.

Обратимо пажњу на термин „споразум". Шта нам налаже запад већ неколико година? „Споразум о нормализацији односа Београда и Приштине". А недавно, врло директно – Србије и Косова.

И зато, уколико су врховници Алијансе желели да буду галантни и широкогруди, изнад свега искрени, ако су одушевљени кооперативношћу српске стране и достигнутим нивоом пријатељских односа, због чега нас нису обрадовали, рецимо, одлуком да вратимо на Космет оних хиљаду војника, полицајаца, цариника и осталог особља? Тај део Војно-техничког споразума из Куманова је био у истој равни са клаузулама о Ваздушној и Копненој зони безбедности.

Е, сада, неко ће рећи – па побогу, шта је лоше у томе да контролишемо тај део нашег неба? Примаћићемо се Косову (Метохија је далеко одатле) и то ће бити ударац за шиптарске сепаратисте?

Тачно, то би заиста било тако, али када би времеплов вратили тамо негде, на почетак 2001. године, када смо још увек далеко од НАТО покривача под називом „Партнерство за мир", када нисмо „интероперабилни" и у НАТО концепту „оперативних способности", када смо страшно далеко од ИПАП-а, СОФА, ПАРП-а, када немамо НАТО канцеларију у врху система одбране, када располажемо са преко 100 хиљада бораца у миру и око 450 хиљада у ратним јединицама, када имамо 150 борбених авиона, 1.100 тенкова, 4.000 артиљеријско-ракетних оруђа и када су још увек у животу и у пуној снази легендарне армије, корпуси и стотине мирнодопских бригада и пукова. Без морнаричке Флоте.

Без свега тога, никаква је вајда од релаксације Ваздушне зоне безбедности (чак и да занемаримо наведену, врло вероватну практичну симболику). Овакви какви смо војно, а поготову ваздухопловно (у којем су нам најважнији команданти, командири и пилоти школовани у америчким и осталим колеџима), глатко су могли да нам дају и приштински аеродром на коришћење. И да мирно спавају.

А сада мало о „војној неутралности". О, вероватно, најлукавијој превари српског народа за последњих бар сто година, која је, као што смо и претпоставили, била „камен темељац" разговора како се Срби не би досетили.

И генерални секретар НАТО и премијер Вучић и особито тандем, познати двојац ИПАП-СОФА министара: Дачић-Гашић, просто су се утркивали да у свакој другој реченици наглашавају „војну неутралност" Србије. Вучић и Столтенберг, као, је л' те, геополитички далековидији, чак су и изменили реторику, па се могло чути у пар наврата само „неутралност", без префикса „војна". То је свакако новина. О, Боже помагај, благослови мудрост како би им доакали и широку јавност Србије упознали са позадином и суштином ове опасне лажи.

'Ајмо по ко зна који пут – такозвана „војна неутралност" нам је уденута као субверзивни део сценарија управо преко експерата НАТО. Онда када се припремало проглашавање и фуриозно признавање независности „Косова", примарно од стране водећих чланица тог савеза и њихових бројних марионетских држава широм света. Требало је уљуљкати српску јавност, скренути пажњу са Алијансе чији су органи увелико, баш у то време приводили крају војно разбијање Србије. Да тај посао нису завршили, баш некако о Видовдану 2007. године, никада не би кренули у отворену сепаратистичку (анексиону) операцију, односно ампутацију Космета и брутално гажење Резолуције 1244 чији су гаранти.

„Војна неутралност" је вешто смишљена флоскула коју не препознаје међународно право. Ни у једној Хашкој и осталим бројним конвенцијама, декларацијама, протоколима, анексима, допунама. Нема је ни у Повељи ОУН као најважнијем међународном документу.

Поред тога, Србија је на одбрамбеном и војном пољу, прихватила да се „реформише" апсолутно према НАТО стандардима и оперативним и осталим политичко-безбедносним процедурама. И не само то. Србија је под потпуним, непрестаним и непосредним мониторингом (још прецизније – под командом) Алијансе. О томе сведоче бројни горе наведени (али и ненаведени) обавезујући програми и подпрограми са прецизним уговорним клаузулама, као и „иницијативе", затим, обука кадра и јединица, коришћење војне инфраструктуре и инсталација и другог, у оквиру највишег стадијума „Партнерства за мир".

И најжалосније и најопасније – Србија има бројчано врло малу и у одбрамбеном смислу неадекватну, професионалну (плаћеничку) Војску, која не само да је немоћна да одбрани територију државе (о повратку Космета не вреди ни писати), већ није моћна ни да се ишчупа из НАТО загрљаја уколико би власт и покушала да примени стварни међународноправни институт – неутралност. Не постоје шансе ни у промилима.

Каква је то „војна неутралност" ако смо као држава политички и на сваком другом пољу, а посебно на плану спољне и безбедносне политике опредељени и на путу за Европску унију, која је најважнији савезник (и саделатник) НАТО савеза? Може ли се, дакле, бити војно неутралан а политички (државно) сврстан?

Ако смо „војно неутрални", зашто смо реформисали Војску искључиво према НАТО стандардима, зашто се њихова „Војна канцеларија за везу" налази усред Министарства одбране, а ако је тако, зашто не постоје и канцеларије за везу осталих, макар најачих земаља света које нису под кишобраном Алијансе, или канцеларија савеза под називом ОДКБ? Равноправности (и искрене неутралности) ради.

Не постоји „војна неутралност" и такав назив је у колизији чак и са логиком и здравим разумом. Који ће нам враг, што би рек'о паметан српски сељак, војска која је неутрална? За шта таква војска служи?

Међународно право познаје и третира „неутралност". Али, не војну или неутралност војске, већ државе у целини. Са свим полугама и одредницама. Постоје две врсте „неутралности" – „стална" и „привремена". Сталну и признату неутралност има само једна држава – Швајцарска. Она друга – Аустрија, којој је волшебно на завршетку Другог светског рата, наметнута „стална неутралност", последњих двадесетак година је потпуно девастирана и може се сматрати у пракси непостојећом.

Неутралност неке државе међународно право третира као однос према рату који је у непосредној припреми односно пред почетком или у ратним дејствима која су кренула између две или више држава. Неутрална држава (било она која има „сталну", или она која тада проглашава „привремену неутралност"), обавезна је да се у том сукобу понаша тачно према правилима којима су регулисане углавном бројне забране и наметнуто да се мора односити према сукобљеним странама идентично. То јест равноправно и подједнако. Без било каквих права мешања у оружани сукоб на једној или на другој страни.

Има ли нас у овој причи? Наравно да не. Оно што марионетска врхушка уз „артиљеријску" подршку својих верних аналитичара и „експерата" упорно крије од српске јавности, јесте још један предуслов – да би „неутралност" државе у целини а не само војске, имала међународноправну верификацију, потребно је да тако нешто званично признају све стране у сукобу, а особито најаче светске силе, чланице Савета безбедности. Је ли имамо такав докуменат или неки други доказ? Немамо.

Хоће ли Русија признати нашу (непостојећу) војну неутралност уколико, хипотетички, у евентуалном сукобу са НАТО, поједини делови евротлантских трупа крену са српске територије (сетимо се СОФА споразума) где су се претходно, рецимо, логистички снабдели или користили за тренинг и припреме капацитете базе „Југ", Центра АБХО у Крушевцу, поједине аеродромске писте, радио-релејна чворишта, центре везе и другу инфраструктуру? Наравно да неће. Државни врх Руске Федерације одлично познаје међународно право, видимо то у случају Сирије, и разуме шта је стварна „неутралност", а шта лажна „војна неутралност".

Ко ми не верује нека се распита шта сваке године, ако се не варам најмање у два наврата, ради српски начелник Генералштаба на састанцима Војног комитета НАТО и Војног комитета ЕУ? Током последњег боравка прихватио је (наравно према налозима политичке врхушке Србије и према НАТО агенди) учешће наше Војске не само у мировним већ и борбеним мисијима. За почетак у оквиру Европске уније. Која је, не заборавимо, друга страна потпуно исте медаље. За тако нешто немамо скупштинску одлуку. И то се крије.

Но, добро, ни по јада бајке о Ваздушној зони безбедности и „војној неутралности". Јад и туга су комплетирани једном „необичном" иницијативом (тачније свршеном одлуком) током сусрета врховника НАТО и наше земље, када нам је транспарентно саопштено како ће наши евроатлантски партнери, тачније америчко-канадско-европска глобалистичка суперкоропорација, наставити да нам помажу и у „релаксацији" наших недовољно, од муниције и разноразних пројектила, испражњених магацина.

Добро, има ту заиста и веће количине „џебане" којој је поодавно истекао рок, али, смем да се кладим да ће бити уништено и много тога што је у року. Хоћемо ли дознати истину? Никада. И још нешто – срамота је да нам уништавање (дакле, не производњу) муниције и артифиција организује и финансира НАТО. Или можда није. Све у складу са политиком страних инвестиција и фискалне консолидације?

Међутим, у вези са тим боде очи нешто друго. Разлика, ни мање ни више него у хиљаду и нешто тона. Неко је погрешио или намерно извитоперио (или крије) истину. И ту се можда налази решење ребуса из претходног пасуса – шта ће и колико бити уништено под покровитељством наших „пријатеља".

Обратимо пажњу – на званичном сајту Војске Србије дословно стоји следеће[iv]:  „Он је (Столтенберг), такође, најавио оснивање новог фонда који ће помоћи Србији да уништи 200 тона вишка муниције."

На сајту Министарства одбране се износи податак о 2.000 тона, као и на званичном сајту НАТО[v] и ево тог дела:

 „This offers a new opportunity to strengthen dialogue, understanding and cooperation," Mr. Stoltenberg said. He pointed to the start of a new trust fund to help Serbia safely dispose of up to 2,000 tonnes of surplus ammunition" (…)

Чудна нека игра бројки – пар хиљада тона горе или доле. И, мало ли је и 200 и 2.000 тона?

Током дводневне посте разговарало се између осталог и о усавршавању припадника наше Војске по НАТО центрима, колеџима, камповима, полигонима, што је, како је оцењено, веома важно за унапређење функционалних и оперативних способности наших снага. 

Мало је до сада ишколовано и искурсирано НАТО „јаничара". Треба број повећати. Нема бриге и има довољно времена. Проћи ће сви до једног третман испирања мозга и промене свести.

Само да се ратосиљамо „вишкова" муниције и још оно мало преосталих ратних кадрова. Како би „војна неутралност" била чиста као суза и на изворним НАТО принципима, стандардима, процедурама…

Ипак, све бајке (ово ће пре бити басна) имају свој крај. Дочекаћемо га, овако или онако.

Историја вековног српског мучеништва нам о томе сведочи.

УПУТНИЦЕ:

[i] http://www.nato.int/cps/en/natohq/photos_124912.htm

[ii] http://www.nspm.rs/srbija-i-nato/otvoreno-pismo-generalnom-sekretaru-nato-vratili-ste-nam-srpsko-nebo-a-kad-cete-srpsko-kosovo.html

[iii] http://www.politika.rs/rubrike/dogadjaji-dana/Dikovic-u-Pristini-na-potpisivanju-sporazuma-sa-Kforom.sr.html

[iv] http://www.vs.rs/index.php?news_article=ddf7ff38-8f8f-11e5-a394-00163e135009

[v] http://www.nato.int/cps/en/natohq/news_124970.htm

 

недеља, 22. новембар 2015.

Отворено писмо генералном секретару НАТО - вратили сте нам "српско небо", а кад ћете вратити српско Косово?

nspm.rs

Ненад Зорић: Отворено писмо генералном секретару НАТО - вратили сте нам "српско небо", а кад ћете вратити српско Косово?

Ненад Зорић

Отворено писмо генералном секретару НАТО алијансе од грађанина Србије који је преживео бомбардовање и бившег студента факултета који је посетио.

 

Поштовани Јенсе,

 

Ту где си ти јуче седео, баш у том амфитеатру Факултета политичких наука, седео сам и ја од октобра 1998. У то време свакодневно сам читао и слушао о претњама да ће алијанса на чијем си сада челу бомбардовати моју земљу. Долазио је Ричард Холбрук, разговарао са Слободаном Милошевићем у неколико наврата, па смо те године ипак мирно спавали.

 

Тог октобра био сам прва година студија које су прекинуте шест месеци касније. Ако ниси знао, кад бомбе падају на главу, нема студирања. А тада је, као што знаш, у марту 1999. један од твојих претходника Хавијер Солана наредио бомбардовање Србије.

Пошто ти за НАТО кажеш „ми", ономе ко ме је ударао по глави не могу да персирам. Зато се надам да нећеш замерити на овом личном односу који никако није интимизирање и изостанак дистанце, али ко памти не заборавља — па не могу другачије.

На неки начин смо и земљаци, провео си детињство у Београду, где је твој отац службовао као амбасадор, па и тако не ваља персирати. Сад си опет дошао у Србију, одакле си као дете отишао.

 

Опростити можемо, заборавити никако

Ако си дошао. Видиш како смо гостопримљиви. Понудили смо те сољу и хлебом. Кад си већ ишао до Факултета политичких наука, могао си и да прошеташ до оближње пeкаре „Краљица" — имају одличне кифле, а бурек им се топи у устима. Мада, можеш и следећи пут кад налетиш. Ово „налетиш", није да стварно налетиш оним твојим авионима, немој то, тако ти оне погаче са аеродрома, но је то код нас израз за свраћање успут.

 

Рекоше медији (ја сам имао нешто прече, па не дођох) да су те студенти дочекали аплаузом. Па то је мој факултет, то је ФПН, ми смо господа. Тако нас учили професори, баш иза те катедре за којом си ти седео.

Одмах да ти кажем, не заноси се. Тај аплауз је гест пристојности, а не љубави. Али те и не мрзимо. Постали смо некако равнодушни, што ти баш не иде у прилог јер значи да смо, што се тиче НАТО-а, оперисани од било које врсте емоција. Плус, брзо учимо, па смо и од вас нешто научили. И сам знаш да је тамо код вас на Западу нормално да се човеку смешкаш у фацу, а да му о фамилији мислиш све најгоре.

Кажем, лепо је што си свратио. Лепо је што смо се међусобно смешкали. Шта ћеш, политика је… Али, осим смешкања некако ред налаже да барем пробаш да покажеш поштовање према домаћинима.

Е, ту си омануо. Зато ти све ово пишем.

Ми Срби смо ти хришћани, православци, па у складу са принципима вере опростимо. Е сад, са заборављањем ипак имамо проблем. Не иде, земо наш некадашњи, никако. Превише сте нас бре урнисали, па нас годишњице смрти страдалих, нове болести које нас стижу и разрушени објекти поред којих пролазимо, сваки пут изнова сете на злочин твоје алијансе. Мој додатни проблем је што нас гледаш у очи и говориш полуистине. Јако ме то љути.

Радиш ти свој посао, мој премијер Вучић ради свој посао, али морам и ја свој. Посао ми, за разлику од вашег, није да говорим дипломатски, већ да попу кажем поп, а бобу боб. И да не дозволим да бомбардовање буде само реч, јер то није истина. Јенсе, бомбардовање није само реч, а ни „Ринге, ринге, раја" које си понео из београдског детињства.

 

Гађали сте грађане Србије, не само Слобу

Али, вратимо се у амфитеатар. Рече ти у тој академској институцији како схваташ да је НАТО „контроверзан". Тако је. Ми овде кад користимо тај термин обично описујемо личности и организације које имају послове на граници са законом или са оне стране закона. Све оно што је твоја алијанса радила 1999. је са оне стране закона.

 

„Ваздушна кампања коју је НАТО покренуо 1999. никад није била против грађана Србије, већ за заустављање недопустивих акција Милошевићеве владе које је осудила међународна заједница", рече ти. Рече и да је ваш (НАТО) циљ био да се спречи губитак невиних живота, али да знаш да је до тога и овако дошло. „Те године је било губитака и то је трагедија. Жао ми је због тога и нудим своје најдубље саучешће породицама које су изгубиле најближе и вољене", цитирам те.

Добри мој Јенсе, ако се већ извињаваш и жалиш за нечим, онда жали као човек. Или ћути. Нико те не бије по ушима да се извињаваш. Имаш онолико бирократских фраза о „борби против тероризма", о „напорима" да се не-знам-шта, о… Ма причај и о временској прогнози, само немој да нас потцењујеш.

Па човече, причаш људима у амфитеатру Факултета политичких наука. Ти људи разумеју шта је политика. Разумеју и шта је реал политика. Разумеју да Србија не може да игнорише НАТО постојање, а ни НАТО постојање Србије. Разумеју да наши политички представници треба да комуницирају са вама. Али свакако разумеју и кад им неко продаје циглу. Живео си у Београду, знаш шта то значи. Понављам, немој потцењивати грађане Србије. На крају крајева, лично ме много срди кад ми неко вређа интелигенцију.

Чујеш ли себе кад кажеш да НАТО ваздушна интервенција —како је ти зовеш, или агресија — што стварно јесте била и како је ја и моји сународници зовемо, није била уперена против грађана него против режима? Па и ја сам био против тог режима. Али сам био још више против твоје агресије. Милошевић Слободан није седео у згради телевизије у Таковској 10, али јесте 16 мојих колега које су на радном месту убиле бомбе НАТО-а, на пример. Да не наводим све злочине и све, како сте их називали, колатералне штете за 78 дана неспавања, страха, убистава, разарања.

 

Кад је престао рат и ко га је зауставио

 „НАТО интервенција је зауставила године насиља и сукоба на Балкану", опет морам да те цитирам.

 

Обрати пажњу на овај део, молим те.

Процес мирне интеграције подручја источне Славоније, Барање и западног Срема у уставно-правни поредак Хрватске започео је 1995. у Ердуту. Тај, Ердутски споразум припремили су и у њему посредовали амерички велепосланик у Хрватској Питер Галбрајт и допредседник Међународне конференције у бившој Југославији Торвалд Столтенберг. Да, твој отац.

Исте године потписан је Дејтонски споразум за Босну и Херцеговину, који данас обележава пуних 20 година.

Још пре тога, у августу исте године, Хрватска је извела војну операцију „Олуја", током које је протерано 250.000 Срба, који су били конститутивни народ Хрватске. Још раније, у мају 1995, покренута је војна акција „Бљесак" у Западној Славонији, одакле је протерано око 15.000 Срба. Твоји НАТО претходници прстом нису мрднули. Међународне снаге, које су биле стациониране на простору Републике Српске Крајине, а и у Западној Славонији, такође прстом нису мрднуле.

Дакле, те 1995. године — што војним акцијама, што потписивањима мировних споразума — прекинут је рат на простору бивше Југославије. НАТО агресија је била четири године доцније, па није могла, како ти рече, зауставити „године насиља". Знам да ти мислиш да је НАТО свемогућ, али ни НАТО не може зауставити оно што је већ било заустављено.

Та Међународна заједница, на коју се позиваш, третирала је тада Слободана Милошевића као фактор стабилности и мира на Балкану. Чињеница да је поменути Ричард Холбрук седео и фотографисао се — изувен — са терористима ОВК, које је његова влада ставила па скинула са списка терористичких организација, није грешка и срамота нас грађана Србије.

Исте термине и описе, као ономад за Милошевића, користиш и данас кад говориш о Србији. Не усуђујем се да направим поређење. А данас је Аранђеловдан, новинарска слава, па нећу инсистирати и закерати на свим детаљима.

Само још ово. Ако већ донесе вест да можемо да контролишемо небо у некадашњој Копненој зони безбедности, да те приупитам за онај договор о контингенту српске војске и полиције који ће моћи да се врати на Косово и Метохију. Шта је са тим?

Не мораш одмах да одговориш. Види, распитај ми се то, па кад следећи пут дођеш, да ми кажеш. А ја ћу, заузврат, да водим на бурек у „Краљицу".

Ај, па тако. Здраво био. И, да се не љубимо.

(Спутњик)

 

петак, 20. новембар 2015.

Саво Штрбац: Како сам сведочио за Младића

vostok.rs

Саво Штрбац: Како сам сведочио за Младића

19.11.2015. - Унакрсна испитивања имају за циљ да од сведока направе потпуног идиота


Почетком новембра ове године обрео сам се у Хагу по трећи пут за годину и по дана. Први пут сам био у марту прошле године за време главног претреса пред МСП у спору по узајамним тужбама Хрватске и Србије о геноциду, у ком предмету сам имао улогу експерта на српској страни, а други пут у октобру прошле године када сам био сведок одбране у случају Хаџић.
Сада сам ишао као сведок одбране у случају Младић.

 

Овог пута сам путовао помало оптерећен сазнањима да се Хаџић одмах по завршетку мог сведочења тешко разболео с најгором могућом прогнозом, и да је половином октобра ове године у хотелу у којем ћу боравити изненада преминуо београдски вештак за судску медицину Душан Дуњић, вештак одбране у случају Младић.

Тек четвртог дана по доласку у Хаг почео сам сведочити. Почетак сведочења сведок чека у посебној соби у друштву са особом из Одељења за подршку сведоцима од које добија инструкције о понашању у судници, које су се у мом случају свеле на упозорења да на било који начин не комуницирам са оптуженим. У Младићевом случају једна сесија траје по сат времена, након чега следи пауза од 20 минута, за које време се сведок враћа у ту собу.

Као сведок одбране првог дана одговарао сам на питања Младићевог браниоца Бранка Лукића. Иако није уобичајено, испитивање је више пута прекидао председавајући судија Ори, упозоравајући и браниоца и мене да мање причамо о контексту, а више о конкретним чињеницама пошто сам и најављен као сведок о чињеницама, а не као вештак. Стојички смо поднели сва упозорења и завршили пре истека унапред одобреног времена. Оптужени је повремено коментарисао моје одговоре углавном добацујући "тачно" или климајући главом.

У трећој сесији првог дана тужилац почиње унакрсно испитивање. Тужилац је извјесни Амир Зец, Бошњак из БиХ. Испитује ме на енглеском, јер тужиоци, како ми рекоше, морају да говоре на једном од два службена језика.

Иначе, унакрсна испитивања пред овим судом имају за циљ да од сведока направе потпуног идиота. Примера ради, уместо да ме пита о мојим ставовима о уједињењу РСК и РС, тужилац на екран стави неки мој интервју дат у току рата некој страној агенцији, те из њега прочита пола реченице и постави питање "је ли тако", и ако не одговорим са "да" или "не" направи се права драма коју онда покушавају решити судије. У једној таквој ситуацији умеша се и судија Молото и подучава ме како на једноставно питање треба да дам и једноставан одговор и наведе три могућа одговора. А кад му ја кажем да не волим када ми се сугеришу одговори, он одговара да ни он не воли када му се сугерише како питања да поставља. А кад је поново инсистирао да на неко једноставно питање једноставно и одговорим, одговорио сам да је један мој професор говорио да се не пада на питањима, већ на одговорима.

Молото ме више није питао, а председавајући Ори је закључио да ја преко мог професора заправо упућујем критику судији Молотоу, што је ионако било очигледно. Ваљда је то понукало председавајућег судију да ми натукне да расправу води он и његово веће, а не ја.

 

Или, тужилац ми предочи једну наредбу коју је потписао Младић као комадант Книнског корпуса и пита ме видите ли да је у тачки 1. наређен напад на Шибеник, Задар, Дрниш, Сињ, Врлику... а ја кажем видим да то пише, као што видим да у наставку пише да се то ради због деблокаде касарни ЈНА, а судија Ори интервенише и каже - одговорите на питање тужиоца, а на овај други део ћете одговорити када вас буде питао бранилац. Заиста глупо. А што ако ме бранилац не пита, мислим у себи и са сетом се присећам правила кривичног поступка по којем сам водио расправе док сам био судија и питам се зашто смо наше добро и миленијумима старо континентално право подредили "приглупом" англосаксонском.

На крају другог дана сведочења поново ме испитивао бранилац Лукић и поново смо буљили у исте документе и њему сам одговарао на онај други део реченице. Једно од последњих питања браниоца је било да ли знам ко је био председник Председништва СФРЈ 1991. Када сам изговорио име Стипе Месић, Младић је поприлочно гласно добацио "усташа".

Био сам задовољан својим сведочењем, понајпре због тога што ми је пружена шанса да изнесем нашу истину о рату у Хрватској, која се очито није уклапала у већ формирана мишљења "часних" судија, затим и због тога што верујем да ће бити од користи оптуженом у хрватском делу оптужнице и, на крају, што нисам пристао на улогу сведока идиота.

По подне ми је бранилац предао писмо исписано ћириличним краснописом на пуних осам страница са датумом 10. и 11. новембар 2015.

Писмо почиње овако:

"Помоз Бог брате Саво, на незгодном месту се данас "састасмо" у Сатрапани бр. 1 Адског суда у Хагу - који је "ударна песница" НАТО армије која се као губа шири по свету, про Балкана, тамани и гута Србе и наш народ!"

А завршава:

"Пуно сам Вам захвалан за изврсно и истинито сведочење! Хвала Вам на свему! Ваш пријатељ и саборац Ратко Младић".

Саво Штрбац, Документационо-информациони центар "Веритас",Новости

Кључне речи: Хаг, Младић, права,

Коментари (0) Додај коментар




НАЈНОВИЈЕ ВЕСТИ