Претражи овај блог

субота, 29. август 2020.

ПОЛ ЏОЗЕФ ВОТСОН: Лек гори од болести или Зашто је затварање била колосална грешка

iskra.co

ПОЛ ЏОЗЕФ ВОТСОН: Лек гори од болести или Зашто је затварање била колосална грешка

3 minutes


28.08.2020. - 18:19

Улица у Едингбургу током 'локдауна' (Фото: Википедија)

Стручњак за заразне болести и професор са Универзитета у Единбургу Марк Вулхаус (Mark Woolhouse) признао је да је одлука о заклапању/локдаун*-у у марту била „груба мера" која је донесена јер „нисмо могли да смислимо ништа боље".

„Затварње (локдаун) је била панична мера и верујем да ће историја рећи да је покушај контроле вируса корона путем затварања/локадауна* била колосална грешка глобалних размера, лек је био гори од болести", рекао је Вулхаус, који сада позива владу да отвори друштво пре него што се начини још већа штета.

„Никада више не желим да видим затварање (локдаун) нације", додао је. „То је увек била привремена мера која је једноставно одгодила фазу епидемије коју сада видимо. Таква да никад не доведе до било какве фундаменталне промене.

Професор тврди да ће утицај одговора на вирус корона бити гори од самог вируса.

„Верујем да ће се штета коју локдаун* чини нашем образовању, приступу здравственој заштити, и ширим аспектима наше економије и друштва, показати барем онолико великом колико и штета коју наноси ковид", рекао је Вулхаус.

Ричард Саливен (Richard Sullivan), професор онкологије на Кингс Колеџу у Лондону, раније је упозорио да ће у наредних 5 година у Великој Британији број смртних случајева од рака вишеструко превазићи број умрлих од корона вируса, због поремећаја изазваног затварањем који спречава оболеле од рака да се лече.

Бројке такође показују да је током сезоне грипа 2017-18 било више смртних случајева (око 50.000) од укупног броја људи који су у Великој Британији умрли од корона вируса (41,433).

Међутим, истраживање спроведено прошлог месеца открило је како су Британци мислили да је око 7 процената становништва, 5 милиона људи, умрло од ковида.

Напомена: *Локдаун – термин који се од стране званичника и медија почео користити током спровођења ванредног стања; без превођења се употребљава у више држава ван енглеског говорног подручја; најближи смислени превод и на српски: заклапање, затварање, заточеништво, (кућни) притвор;

С енглеског посрбило и приредило: Стање ствари

Summit news

 

петак, 28. август 2020.

Šta Lukašenku valja činiti?

standard.rs

Vitalij Tretjakov - Šta Lukašenku valja činiti? - Novi Standard

Vitalij Tretjakov

11-14 minutes


Situacija je sledeća: Ili će „Lukašenkova ekipa" nakon konsultacija sa Moskvom predložiti kadrove nove vlasti u Belorusiji, ili će taj zadatak obaviti ulica

Naglo i strmoglavo narastanje političke krize u Belorusiji posledica je toga što su beloruske vlasti, i ruske vlasti koje su joj išle niz dlaku, podržavale za Minsk i Lukašenka karakteristično samoobožavanje i samoljublje. To da Zapad drži sve osnovne poluge talasa protesta u Belorusiji ne treba dovoditi u pitanje. To da su vlasti i mnoge „nevladine" organizacije iz Poljske i Litvanije decenijama ciljano radili sa beloruskom inteligencijom i podmlatkom nije potrebno dokazivati.

Istina, postavlja se pitanje, zašto vlasti u Belorusiji sve to nisu primećivale, ili ako su primećivale zašto su ostale pasivne? Međutim, odgovor postoji. Takva „pasivnost" diktirana je impulsima koji su stizali sa samog vrha. Jer u pregovorima sa Moskvom ta karta je Aleksandru Lukašenku bila potrebna radi izvlačenja od Moskve (po principu: u suprotnom, gledajte šta će se desiti) maksimalnih preferencija, čija se suština može objasniti veoma prosto: Rusija je dužna da zadovolji apsolutno sve ekonomske zahteve Belorusije, ali pri tome će Minsk voditi apsolutno nezavisnu spoljnu i ekonomsku politiku, čak i ako je to u suprotnosti sa interesima Rusije.

Prethodnih nedelja više puta smo slušali postulat o multivektornosti beloruske spoljne politike. Nešto besmislenije teško je zamisliti. Multivektorsku spoljnu politiku mogu voditi samo države velike i moćne po sumi svojih političkih, vojnih, ekonomskih, diplomatskih, istorijskih resursa, a Belorusija među takve ne spada. Male i srednje države „multivektornost" jednostavno rasturi na delove.

Evo na primer – Turska, koja je naglo uvećala svoj međunarodni rejting pod rukovodstvom Erdogana, pokušava da vodi multivektornu spoljnu politiku. Konkretno, iako je članica NATO, gradi dobre odnose sa Rusijom, kupuje od nje raketne sisteme S-400. I odmah dobija od Amerike, ne diplomatska upozorenja, već direktne pretnje – što na rečima, što na delu. Ali ovde govorimo o Turskoj sa svojom moćnom ekonomijom, populacijom od osamdeset miliona ljudi, najmoćnijom NATO armijom (posle SAD), uticajem na zemlje od centralne Azije do severne Afrike. Šta od pomenutog postoji u Belorusiji? Može li Belorusija da utiče makar na teritoriju Poljske, Litvanije i Ukrajine na način kako te države utiču na njenu teritoriju?

DUHOVI SU PUŠTENI IZ BOCE
Da, događaji u Belorusiji nisu u potpunosti ukrajinski majdan.

Da, u Belorusiji ne postoje oligarsi, koji mogu da naoružaju privatnu vojsku. Ali Belorusija nije ni blizu Ukrajine (koju je mnogovektornost i upropastila). Ima četiri puta manje stanovnika, sa ukupnim brojem manjim od populacije Moskve. U Belorusiji je moguće i bez ikakvih oligarha i privatnih vojski napraviti veliki problem. A to se i desilo.

I ne treba se samozavaravati. Sadašnji talas protesta nije moguće u potpunosti prekinuti. Nemoguće ga je čak ni minimizovati – ni do inauguracije Lukašenka, ni posle toga. Duhovi su pušteni iz boce, vratiti ih unutra više nije moguće. Kada počnu ovakvi događaji, zaklinjanja, čak i ona najiskrenija, da je belorusko društvo mirnije i stabilnije od ukrajinskog, da Lukašenko ima podršku većine stanovništva – ne znače ništa. Pravim revolucijama, bile one cvetne ili u obliku državnih udara, većina i nije potrebna. Revolucije uvek izvodi mala grupa ljudi, koja je podržana od dobro motivisane manjine.

Demonstranti sa crveno-belom zastavom koja je postala simbol protesta protiv Lukašenkove vlasti, Minsk, avgust 2020. (Foto: Nataliя Fedosenko/TASS)

Zaista su smešne nade da će, ako bude potrebno, armija da se umeša u sukob, i to na strani vlasti. Zapad samo to i čeka, da se beloruska armija ne samo na rečima, već i na delu umeša u konflikt između vlasti i opozicije. U tom slučaju „Lukašenkov režim" bi bio stavljen „van zakona".

Zapad, Poljska i Litvanija, isplanirali su sadašnji talas protesta, a zatim su i sami bili iznenađeni sopstvenim uspehom. Samo iz tog razloga i nisu odabrali neku harizmatičniju i odlučniju osobu da vodi proteste. I baš iz tog razloga opozicija se njiše iz krajnosti u krajnost; iz tog razloga je bila moguća pojava slučajnih i minornih – u političkom smislu – figura kao što je Tihanovska. Ali, pokazalo se da je za prvu fazu i ona dovoljna. A glavni meč tek treba da se odigra.

ČIPKANE GAĆICE ZA BELORUSIJU
Belorusiji je dosadio decenijski režim lične vlasti. Sva njegova dostignuća su dobra, ali to više nikome nije dovoljno. Naročito su nezadovoljni omladina, inteligencija, novinari, skoro cela beloruska srednja klasa, a takođe i dosta ljudi iz administracije. Pomenuti novinari su naročito važni. Kada vođu države prestanu da podržavaju sredstva informisanja, to je siguran znak njegovog skorog pada. A raspoloženje među novinarima u Belorusiji uopšte nije obojeno duginim bojama, kao što se nekima čini.

Kada se pokretao kijevski majdan pod rukovodstvom ukrajinskih nacionalista i nacista, Zapada, Poljske i Litvanije, pokretao se tobož protiv Janukovičeve vlasti. Ceo majdanski populistički slogan se mogao sažeti na „Hoću platu od 1.000 evra i čipkane gaćice". Gaćica je za vladavine Janukoviča u Ukrajini bilo sasvim dovoljno, tako da sasvim opravdano ukrajinski slogan možemo prevesti kao želju da se pristupi u NATO i EU, „Zato što smo mi evropejci" (za razliku od Rusa).

„Čipkane gaćice" za Belorusiju su parole tipa „Mi smo evropejci", „Mi smo centar Evrope", „To nije bio naš rat", „Multivektornost", „Pogledajte kako gori u Moskvi", „Rusija je promenila naše odnose iz bratskih u partnerske", „Kupićemo naftu u drugim državama" i slične parole. I naravno – pošiljka od 33 ratnika iz Rusije (još 200 se negde mota) za svrgavanje Lukašenka. Sve gorepomenuto nisu tvrdnje opozicije, već zvaničnog Minska.

Ako se svaka izborna kampanja u Ukrajini (osim Juščenkove) svodila na koketiranje sa ruskim i ruskogovornim stanovništvom, u Belorusiji se, nasuprot tome, svaka kampanja svodila na tvrdnju da glavna opasnost nezavisnosti preti ne od Zapada, već od Rusije. Poslednja kampanja se vodila isključivo i samo pod tom parolom. Kada su to čuli – a nemoguće je bilo ne čuti jer se kampanja vodila javno i glasno – zapadni emisari su pohrlili u Minsk, a kulminacija tih događaja su bili osmesi državnog sekretara SAD Majka Pompeam koji je došao u Minsk da ekonomski podrži nezavisnost Belorusije, kao i dolazak zvaničnog ambasadora te daleke zemlje u Minsk.

Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom sastanka sa državnim sekretarom SAD Majkom Pompeom, Minsk, 01. februar 2020. (Foto: Reuters/Kevin Lamarque/Pool)

Činilo se da je na delu istinski diplomatski uspeh (bar su tako predstavljali beloruski mediji). Kao direktna posledica tih događaja Minsk je gurnut u Lublinski trougao (koji je praktično himera Reči Pospolite [Državna zajednica Poljske i Litvanije, prim. prev.], u kojoj Belorusi nikada nisu bili ni gospoda, ni magnati), nakon čega je usledio talas protesta, podržan od strane Zapada, kao i nepriznavanje rezultata izbora od svih zapadnih država, uključujući SAD i iste te države Lublinskog trougla (Poljske, Litvanije i Ukrajine).

Beloruski nacionalisti, već tri decenije gajeni od strane Poljske i Litvanije, nisu mogli da ne iskoriste novonastalu situaciju. Jer je i sama vlast izgovarala njihove parole, makar i neubedljivo. Ali ako stvari već tako stoje, šta će im tada Lukašenko, sa svojim večnim kolebanjima između Moskve i Zapada? Kolebanja su nepotrebna – potreban je samo Zapad. Nacionalna opozicija ima svoje brkove.

Aleksandar Lukašenko monopolizovao je ocenu ruske politike, kao i donošenje odluka o tome koliko je savez sa Rusijom dobar za Belorusiju. Niko u državi nije smeo da bude veći rusofil od njega. Ali što se tiče rusofobije, tu je vladala potpuna demokratija i mogla se upražnjavati slobodno.

Cela poslednja decenija odnosa sa Rusijom (osim neizbežnih ekonomskih) svela se na pesme i igre na „Slovenskom bazaru" i lične, kada bi se oni dogodili, susrete Lukašenka i Putina. Zajedničke političke akcije bile su praktično ukinute. Organizovanje proruskih pokreta i partija nije bilo dozvoljeno. U kontaktima Minska sa rusofobnim Kijevom (za vreme Porošenka i Zelenskog) zauzimala se dvosmislena pozicija, koja je na kraju dovela do toga da je predsednik Belorusije poverovao nekim tvrdnjama SBU (Služba bezbednosti Ukrajine), organizaciji koja radi isključivo po metodi provokacije.

SPOKOJ NIJE DOVOLjAN
Da, većina stanovništva Belorusije navikla je da veruje Lukašenku. Zbog toga je ta većina i glasala za njega. Ali sledeći tu logiku, ista ta većina je ćuteći pratila masovne demonstracije opozicije. Bez komande sa vrha, ta većina nije navikla da se pokrene. Tu je još i psihološki i politički zamor od režima koji je prešao sve razumne granice. Za savremeni svet nije dovoljno da si materijalno obezbeđen i da živiš spokojno. Dosadno je. Onaj ko je bio u Belorusiji zna da je to divna zemlja, ali da je zaista dosadna. A mi smo tamo bili tek u gostima. A ljudi, i to mladi, tamo žive. Oni imaju prirodnu potrebu za nečim novim, neobičnim, interesantnim.

I eto, sa Rusijom je dosadno, a sada još i opasno. Iz toga sledi – na Zapad! Pa makar kao nadničari u Pospolitu. A može i kao gledaoci u Bečku operu. Činjenicu da su ekonomsko blagostanje i suverenitet Belorusije svih ovih godina održavani uz ekonomsku i diplomatsku pomoć Rusije, mnogi više ne žele da vide. Od toga ih je odučila vlast u Minsku.

Predsednik Rusije Vladimir Putin i predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom zajedničke konferencije za medije nakon sastanka u Sankt Peterburgu, 03. april 2017. (Foto: kremlin.ru)

Dokazivati da bez saveza sa Rusijom nezavisnost Belorusije ne vredi ni pišljiva boba – to bi značilo razvaljivati otvorena vrata. Očigledna je i strateška korist Rusije od očuvanja savezničkih odnosa sa Minskom. Ali očigledna je i težnja aktivnog manjinskog dela Belorusije ka promenama, težnja koja je na ovaj ili onaj način podržavana i od pasivne većine, tako da je stavljanje događaja pod nekakvu kontrolu već postalo nemoguće. Ako ne nastupe kardinalne promene, stihijski protesti (koji su uvek podržani iz inostranstva) će se produžiti. Njihov cilj je očigledan: ili do sledećih izbora, ili ranije, biće pronađen čovek koji će ih voditi.

Polazeći od nacionalnih interesa Rusije koji se, uveren sam, poklapaju sa beloruskim, Moskva bi trebalo da pomogne Aleksandru Grigorijeviču Lukašenku da časno ode u istoriju. Nešto poput one sheme koju je iskoristio Nursultan Nazarbajev. Stupanje na dužnost, pa zatim dobrovoljni odlazak, uz obavezno „imenovanje" naslednika, pa zatim novi predsednički izbori. I potpuno odstupanje od besmislene, i pre svega za samu Belorusiju opasne – „multivektornosti".

Nikakve ustavne promene ne mogu da pomognu. Zapadnim „prijateljima" Belorusije i onima koji izlaze na proteste u svim većim gradovima, svejedno je kakve će promene Aleksandar Grigorijevič predložiti. Njima nije potreban novi Ustav, već vlast. Kada je dobiju, mogu i sami da donesu ustav kakav žele.

Ili će kadrovska konfiguracija nove vlasti biti predložena u skorije vreme od „Lukašenkove ekipe" posle konsultacija sa Moskvom, znači sa Moskvom iza sebe – ili će taj zadatak obaviti ulica, što u stvari znači politička zakulisa. Takvi su zakoni politike. Susreti u fabrikama, u kolhozima i kasarnama ništa značajno neće promeniti.

Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko u razgovoru sa radnicima u fabrici traktora u blizini Minska, 17. avgust 2020. (Foto: Nikolai Petrov/BelTA/Reuters)

To treba uraditi dok se još može. Kroz dva-tri meseca možda će biti prekasno. Ako mi ne verujete, setite se šta se desilo u Minsku prošle nedelje, i pratite šta će se događati u Belorusiji i oko nje u narednih nekoliko nedelja.

Preveo Zoran Draganović/Novi Standard

Naslovna fotografija: AP Photo/Sergei Grits

Izvor aif.ru

 

четвртак, 27. август 2020.

Кад ће Доналд Трамп или Џо Бајден признати пораз

politika.rs

Кад ће Доналд Трамп или Џо Бајден признати пораз

Јелена Стевановић

4-5 minutes


Ко ће бити председник, Доналд Трамп или Џо Бајден? Одговор на ово питање можда неће стићи у току вечери на дан гласања, као што је уобичајено, а можда га неће бити ни у наредних недељу дана или чак целог месеца. Према предвиђању института „Брукингс", ове године ће због епидемије вируса корона половина америчких бирача гласати поштом, што ће искомпликовати рад изборних комисија. Док је на прошлим председничким изборима од куће гласала четвртина бирача, масовно избегавање бирачких места овог новембра ће вероватно довести до тога да ће надлежни пребројавати гласове дуже него иначе. Председнички избори се одржавају сваке четврте године, првог уторка у новембру.

Како се очекује да ће се каснити с проглашењем победника, то ће вероватно покренути и нагађања о „намештању избора", која потпаљује и Трамп. Шеф Беле куће одавно је одбио да каже да ли ће прихватити резултате ако изгуби од демократског кандидата, а недавно је почео да упозорава да ће либерали покушати да покраду гласове. Теоријама о „хаосу" на изборима придружила се и Хилари Клинтон, која оптужује републиканце да би могли да искористе застој у пристизању гласова да прерано прогласе победу свог кандидата. Трампова некадашња демократска ривалка изјавила је да Бајден не треба да призна пораз на дан гласања ако разлика у гласовима буде мала, већ да треба да сачека да се преброји сваки гласачки листић.

„Бајден не треба да призна пораз ни под којим условима, јер ће се избори отегнути и мислим да ће он на крају победити ако не одступимо ни педаљ", казала је Хилари Клинтон, а преноси Ројтерс.

Некадашња државна секретарка и прва дама алудирала је на то да се понекад рачуна сваки глас и да је због сложеног америчког система бројања гласова по савезним државама она 2016. имала три милиона гласова више од конзервативног противкандидата, али је свеједно изгубила.

Ситуацију компликује и чињеница да неке државе признају само гласове који су стигли поштом најкасније на дан гласања, док ће друге прихватити и пошиљке датиране 3. новембра, па тиме и гласове пристигле после првог уторка у новембру. Уколико таквих гласова буде у знатном броју у државама које понекад превагну на демократску, а понекад на републиканску страну, у њима ће морати да се одложи проглашење победника. Због тога су из многих савезних држава, преноси Си-Ен-Би-Си, поручили да вероватно неће моћи да по обичају саопште резултате у десет увече на дан избора, али да то не значи да треба оспоравати регуларност гласања.

У доба короне пошта је постала једна од најважнијих установа на америчким изборима, али је баш сад одлучила да реже трошкове, укида прековремени рад и избацује машине за сортирање пошиљки. На чело поште овог лета је дошао истакнути Трампов подржавалац и републикански донатор Луис Диџој, који трпи критике да реформама „саботира" изборе и удовољава Белој кући. Диџој је отворено поручио гувернерима да пошта неће моћи на време да испоручи десетине милиона гласова. Обратио се савезним државама након што је Трамп оценио да су гласови пристигли поштом погодни за злоупотребе, наговестивши да би изборе требало одложити за период после пандемије. Према оцени аналитичара, председников прави проблем с овим гласовима је то што они повећавају излазност, што републиканцима ретко кад одговара.

Иако се претварање изборне ноћи у изборну седмицу или чак изборни месец повезује с Трамповом ером, слична ситуација догодила се и пре двадесет година с републиканцем Џорџом Бушом Млађим и демократом Алом Гором. Због мале разлике у гласовима на Флориди, која је одлучивала исход избора, Гор је тражио да се тамо поново преброје гласови. Након што је морао да се умеша и Уставни суд, Буш је тек у децембру проглашен за победника.


View article...

Enclosures:

160z120_hilll.jpg (9 KB)
http://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2020_08//160z120_hilll.jpg

 

среда, 26. август 2020.

SUĐENjE RATKU MLADIĆU: General se obratio - Da li je moja krivica što nisam dao da srpsku decu bacaju u jame

novosti.rs

SUĐENjE RATKU MLADIĆU: General se obratio - Da li je moja krivica što nisam dao da srpsku decu bacaju u jame

5-6 minutes


Odbrana je na početku Mladićevog obraćanja naglasila da general nije dobio lekove koji su mu bili potrebni, i da je njegovo zdravstveno stanje zabrinjavajuće.

Uvodna reč generala Mladića

- Poštovana predsedavajuća, uz sve brige i nevolje, i u zdravstvenom i svakom pogledu, imam želju i nameru da se obratim, ali vas molim da moje obraćanje ne traje 10 minuta, već barem pola sata.

- Za svaku godinu od kada sam gurnut u rat ja imam nešto da kažem i da objasnim, u ime svih mojih saboraca i mog srpskog naroda, koji je na vetrometini kroz celu svoju istoriju. Preko naše teritorije prešli su krstaši, Turci, Hitler, pa se i ovaj globalistički period i udar sada mora objasniti.

- Svedok sam mnogih događaja i slučajeva tokom ovog rata. Bio sam meta i NATO pakta, a nemojte se vređati, ovaj tribunal o kome ja imam negativno mišljenje je čedo zapadnih sila, koje od perestrojke duvaju istim intenzitetom. NATO pakt je krenuo na istok, i ja o tome hoću da govorim.

Srebrenica je ključ ovog suđenja

- Sada sam u poziciji da branim ne sebe, ja sebe ne branim, ja sam profesionalni vojnik ceo život. Čestito sam radio, i u miru i u ratu, u skladu sa zakonima svoje države koju je razorio NATO pakt. Da li je krivica Ratka Mladića u tome što nije dozvolio ustaškoj nemani da baca srpsku decu u jame kao u Jadovnu i Jasenovcu. Da li je u pravu prethodno veće koje me je osudilo na doživotnu robiju? Nisu u pravu. Nisu oni branili istinu, već holandski bataljon.

- Ja sam bio u Srebrenici, za razliku od svih vas. Kamere su me pratile svo vreme, i na mene je pucao jedan muslimanski vojnik. Ja sam kod sebe tada imao hekler, i rekao mu da prestane da puca na mene. Nisam ga gađao, zato što je on nosio prsluk UN.

- Srebrenica je ključ ovog suđenja. To je nekada bio Nemanjićki grad u kome su Sasi vadili zlato i olovo. Dragutin Nemanjić je tamo osnovao veliki broj manastira. A kasnije je bilo što je bilo. U Srebrenici za vreme SFRJ nije bilo ni vojske, i nisam tamo ušao dok nije izbio rat. Krajem maja 1993. godine ustanovljene su zaštićene zone, i ja sam potpisao sa komandantom ArBiH Halilovićem da se poštuju sve zaštićene zone, što znači da je trebala da se demilitarizuje Srebrenica, u krugu od 3 kilometra, kao i Žepa, Goražde, Bihać i Sarajevo.

- U Sarajevu je bio ceo rat Prvi korpus ArBiH. Da li je on razoružan? Pa nije, i za to su krivi strani generali. Nisam ja svetac, ja sam običan čovek. Mene je sudbina dovela da branim svoju državu SFRJ, koju ste razbili, uz pomoć Vatikana i mafije iz Nemačke. Nije rat počeo Ratko Mladić.

General je prekinut u pola svog izlaganja, nakon što mu je sud oduzeo reč uz izgovore da obraćanje predugo traje.

- Čuće narod šta Ratko govori, živ sam i zdrav, dok ima našeg naroda i plemena - povikao je general nakon što su ga prekinuli.

Mladićevi advokati juče su zatražili od žalbenog veća da Mladića oslobodi od optužbi, tvrdeći da je pretresno veće Haškog tribunala pogrešilo kada je Mladića proglasilo krivim jer nije uzelo u obzir validne, neposredne dokaze koji potvrđuju da nije kriv za optužbe za koje se tereti. Mladića terete za navodne zločine u opštinama Foča, Kotor Varoš, Ključ, Prijedor, Sanski Most i Vlasenica.

Žalbeni proces odvija se putem video-veze zbog virusa korona.

Prvostepenom presudom Haškog tribunala, Mladić je 22. novembra 2017. godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora za navodni genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona ili običaja ratova.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

 

 

Дан јединства - у знак сећања на пробој Солунског фронта, биће заједнички празник Србије и РС

politika.rs

Дан јединства - у знак сећања на пробој Солунског фронта, биће заједнички празник Србије и РС

2-3 minutes


Србија и Република Српска славиће убудуће заједнички празник - 15. септембар, који ће се обележавати као Дан српског јединства, слободе и националне заставе, најавио је председник Александар Вучић.

„Донели смо одлуку коју ћемо спровести у дело. Договорили смо и који датум да предложимо нашим другим органима, то би био 15. септембар, дан када је пробијен Солунски фронт", рекао је Вучић на заједничкој прес конференцији након састанка државног врха са политичким представницима РС.

То би, како је рекао, био заједнички обележен празник у РС, Србији и свим српским срединама широм света, где би Срби, не сметајући никоме, не чинећи ништа ни против кога, показали да су исти народ, и да је мука, као и успех, једних, увек и мука или успех оних других.

„Нико никада неће моћи да сруши јединство српског народа", рекао је Вучић и додао да се претходних година видела како то треба да се чини, јер чак и када не мисле исто са обе стране Дрине, никада се није могла чути лоша реч, а камоли да једни другима забрањују улазак.

То ће, додао је, бити и прилика да се остварују и бољи политички, економски резултати, а бићемо ближи једни другима, и без угрожавања иједног правног акта, или било кога другог.

Вучић је поручио да је важно да се сачувају Србија и РС од било каквих ризика, угрожавања и опасности.

„Доста смо мука и ратова имали у прошлости. Време је мира, за размишљање о будућности и зато са другима морамо да разговарамо, да проналазимо заједнички језик. Али, они који мисле да претњом сукобима и ратовима, могу да остваре циљеве - то је много опасно и уплашени смо таквим претњема и надам се да никоме неће пасти на памет да их спроведе", закључио је председник Србије, преноси Танјуг.


View article...

Enclosures:

160z120_solunski-front.jpg (9 KB)
http://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2020_08//160z120_solunski-front.jpg

 

уторак, 25. август 2020.

Трамп: „Дубока држава” одлаже вакцину против вируса корона

politika.rs

Трамп: „Дубока држава" одлаже вакцину против вируса корона

Јелена Стевановић

4-5 minutes


Дан уочи републиканске конвенције амерички председник се похвалио напретком у лечењу вируса корона, пошто је Агенција за храну и лекове по хитном поступку одобрила употребу крвне плазме у третману оболелих.

Доналд Трамп је у недељу казао да је одлука о коришћењу крвне плазме излечених пацијената „историјска", али његови критичари подозревају да је агенција била под политичким притиском да изда дозволу да би шеф Беле куће имао са чим да изађе пред бираче. Делегати Републиканске странке званично су јуче на Националној конвенцији у Шарлоту номиновали Доналда Трампа за кандидата на председничким изборима у САД 3. новембра, јављају амерички медији. Конвенцију Демократске странке прошле седмице су обележиле оптужбе на рачун председника да је повлачио лоше потезе током пандемије, која је однела животе 176.000 Американаца. И истраживања јавног мњења показују да су грађани незадовољни реакцијом владе на епидемију и да је већина гласача склонија гласању за демократског кандидата Џоа Бајдена. Према последњем истраживању Си-Би-Ес њуза, 52 одсто бирача каже да ће гласати за Бајдена, а 42 одсто за Трампа.

У суботу се први човек администрације жалио на „Твитеру" да „дубока држава", оличена у симпатизерима демократа у управи, намерно одлаже проналажење вакцине и друге помаке у лечењу до после избора. Двадесет и четири часа касније, Агенција за храну и лекове дала је „зелено светло" за коришћење крвне плазме.

Крвна плазма излечених пацијената богата је антителима и као таква и досад је прописивана у лечењу око 70.000 заражених Американаца. То што је сада и званично одобрена значи да би могла да уђе у далеко ширу употребу. Трамп је замолио људе излечене од ковида 19 да донирају плазму, тврдећи да њена употреба смањује смртност за 35 одсто. Према Агенцији за храну и лекове, пацијенти млађи од 80 година који нису били на респиратору, а који су добили плазму са високим нивоом антитела у року од три дана од дијагностиковања ковида, имали су 35 одсто веће шансе да преживе од болесника који су добијали плазму са нижим нивоом антитела. Водећи стручњаци су оклевали да издају дозволу сматрајући да нема довољно доказа да се плазма уврсти у протокол лечења, али администрација верује да ово тело не треба да више одуговлачи ни са одобрењем вакцине.

Трамп је у суботу тврдио да агенција намерно не дозвољава фармацеутским кућама да тестирају цепиво да би се и то велико откриће објавило тек после 3. новембра. Како пише „Фајненшел тајмс", Вашингтону се жури да пронађе вакцину и вероватно ће следећег месеца одобрити цепиво које развијају британско-шведска компанија „Астра зенека" и Универзитет Оксфорд, иако је трећа, клиничка фаза истраживања на пацијентима почела у САД тек пре неколико дана. Из америчких стручних кругова поручују да вакцина не може бити тестирана и одобрена пре краја ове или почетка следеће године.

И док тражи политичку „крвну плазму" која ће му поправити резултате у предизборним анкетама, Трамп је остао без једне од кључних личности из кампање 2016. Како преноси сајт „Хил", Келиен Конвеј је најавила да крајем месеца одлази са места председникове саветнице. И поред тога што је њен супруг, конзервативни адвокат Џорџ Конвеј био истакнути критичар владе и члан републиканске групе која је обећала да ће дати све од себе да шеф администрације не буде поново изабран, Келиен Конвеј је била Трампов највернији сарадник у Белој кући. Често је у медијима бранила његове скандалозне изјаве, непоткрепљене тврдње и теорије завере. Упамћена је по томе што је сковала нови еуфемизам за неистине, бранећи их као „алтернативне чињенице". Употребила је овај израз објашњавајући како је Бела кућа могла да износи нешто што очигледно није била истина – да се на Трамповој инаугурацији окупио већи број људи него на инаугурацијама ранијих председника.


View article...

Enclosures:

160z120_korona-vakcina-za-spoljnu.jpg (10 KB)
http://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2020_08//160z120_korona-vakcina-za-spoljnu.jpg

 

"Smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bio je cilj hrvatskog političkog vodstva"

hr.n1info.com

"Smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bio je cilj hrvatskog političkog vodstva"

Autor: N1 Hrvatska

3-4 minutes


Poznati odvjetnik Ante Nobilo gostovao je u Novom Danu gdje je komentirao optužnicu Ratka Mladića, komemoraciju u Gruborima i presude u Haagu.

Nobilo smatra kako Haag neće smanjivati kaznu Ratku Mladiću za genocid i zločine protiv čovječnosti.

"Kazna ne može biti veća nego što je izrečeno. Mene brine nešto čega nema, što se nije žalilo na izostanak međunarodne iz prvostupanjske presude međunarodnog oružanog sukoba. Ovo je bila posljednja šansa da se Republika Srbija označi kao agresor u BiH", kazao je.

Haaški sud formalno više ne postoji, to je sada kazneni mehanizam suda.

"Do kraja nitko neće biti apsolutno zadovoljan. Ja sam nezadovoljan što Srbija nije označena kao agresor u BiH. Ali da nije bilo haškog tribunala, neki od ključnih aktera u zločinima počinjenim 90-ih na Balkanu, nikada ne bi bili procesuirani jer su u svojim nacionalnim zajednicama oni heroji, a ne zločini. Dakle, neka pravda je ostvarena", istaknuo je Nobilo i dodao su nacionalni sudovi trebali nastaviti posao koji je Haag počeo.

Danas se komemorira zločin u Gruborima, a Nobilo pojašnjava zašto za isti nitko nije osuđen.

"Pod pritiskom međunarodne zajednice, istraga je počela 14 godina nakon zločina, premda su predstavnici UN-a bili tamo isti dan kad je zločin napravljen i dokumentirali isti. Ako stavimo Grubore u kontekst svega što se događalo nakon Oluje, tek onda ćemo moći govoriti zašto je to napravljeno. Rekao bi da je to politička odluka", kazao je Nobilo.

Smatra kako srpska vlada previše eksploatira slike srpskih civila u Hrvatskoj koji u kolonama odlaze u Srbiju, a kaže kako je sama Srbija dijelom i odgovorna za to.

"Njihove patnje uzrokovao je Slobodan Milošević i vlada Republike Srbije koji su gurnuli hrvatske Srbe u rat protiv vlastite države. Iskoristili su ih u politici ostvarivanja ciljeva Velike Srbije. Nakon toga su ih gurnuli i u ostvarivanje zločina prema Hrvatima, civilima, kad su išli u etnička čišćenja sela. Kad su Hrvati krenuli u Oluju, Beogradi im nije dao vojničku pomoć nego im je zapovijedio bijeg iz Hrvatske. Dakle, Srbija je najveći krivac za tragediju hrvatskih Srba, ali nije jedini. Na hrvatskoj strani su bili zločini i prije Oluje. Nakon Oluje došlo je do velikih pljački, paljenja, ubojstava, a da to nitko nije spriječio i kažnjavao, a sve kako se Srbi ne bi vratili i kako bi postotak Srba pao u stanovništvu Hrvatske", rekao je Nobilo.

"Drastično smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bio je cilj hrvatskog političkog vodstva", dodao je.

"Ono što je počelo u Kninu su snaži politički potezi koji su preokrenuli atmosferu u Hrvatskoj. Ali to je samo pred tekst za konkretne poteze", zaključio je Nobilo.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.

 

понедељак, 24. август 2020.

A, šta ako Tramp ostane i posle 3. novembra?

kosovo-online.com

A, šta ako Tramp ostane i posle 3. novembra? - Kosovo Online

5-6 minutes


Poznavaoci političkih prilika na Kosovu skoro jednoglasno slažu se sa tezom, da je namera albanskih vođa, i u vlasti i u opoziciji, da se u obnovljenim pregovorima sa Srbijom što više odlaže i ometa nastavak dijaloga, kako bi se čitava stvar pomerila do novembra i tako sačekali predsednički izbori u SAD, posle kojih se u Prištini nadaju ulasku "prekaljenog" demokrate Džozefa Bajdena u Belu kuću. 

Nije tajna da je spoljna politika republikanca Donalda Trampa daleko od onoga što su Albanci na Kosovu navikli da dobijaju od Vašingtona, u tom smeru se mnogo i ulagalo, i nije zbog toga čudno što u predsedničkoj fotelji priželjkuju nekog političara iz nekadašnje garniture Demokratske stranke. Bajdenova pojava ih mnogo više podseća na zlatni period Klintona, Olbrajtove ili Obame, na primer. 

Ali, šta ako Tramp ostane na istom mestu i posle 3. novembra?

Aktuelni američki predsednik promenio je u prethodne četiri godine mnogo toga ustaljenog u politici SAD. I na unutrašnjem i na spoljnom planu. Od samog početka postavio se kao žestok protivnik uzaludnog trošenja novca američkih poreskih obveznika na "međunarodnu pomoć", što je bio zaštitni znak mnogih predsednika pre njega. Upućeni tvrde da je rat između globalista i suverenista u SAD uveliko preseljen iz podzemlja na javnu scenu, a smanjenje vojnog prisustva širom planete i izbegavanje ratnih avantura, od kojih se decenijama održavao američki vojno-industrijski kompleks još jedan je od Trampovih "grehova". 

Zaokret koji je Tramp rešio da sprovede naišao je na snažan otpor onih struktura koje su najviše pogođene njegovim reformama. "Duboka država" formirana još od Kisindžera i Bžežinskog naovamo zbog toga ratuje s 45. predsednikom SAD od prvog dana njegovog mandata. Silna se medijska i svaka druga mašinerija digla protiv njega, ali on ne odustaje. Ove godine na Dan nezavisnosti poručio je da će zaštititi i očuvati američki način života, "koji je počeo 1492. godine kada je Kolumbo otkrio Ameriku".

"Na putu smo da porazimo radikalnu levicu, anarhiste, agitatore, lopove i ljude koji, u mnogim slučajevima, apsolutno nemaju pojma šta rade. Nikada nećemo dozvoliti ljutoj bandi da sruši naše statue, izbriše našu istoriju i poučava našu decu", poručuje Tramp.

Ipak, izborna godina žestoko je uzdrmala SAD. Rasni nemiri na ulicama najvećih gradova i teške posledice pandemije koronavirusa, posebno one po američku privredu i standard građana, prilično su uzdrmale Trampovu poziciju, pa u ovom momentu ne izgleda kao preterani favorit za ostanak u Beloj kući, i u skladu s tim teško da mu je mnogo stalo do dešavanja izvan sopstvenog dvorišta. Ipak, signali koji kontinuirano stižu iz Vašingtona govore da je Kosovo „na radaru", i da Trampova administracija ne odustaje od jake ambicije da presudno utiče u dijalogu Beograda i Prištine. I tu dolazimo do problema.

Insistiranje Trampovog izaslanika Ričarda Grenela da se Beograd i Priština ekonomski povežu, a da će politički deo odnosa doći na red kasnije, nešto je od čega se albanskim liderima na Kosovu diže kosa na glavi. Oni od Vašingtona očekuju da pred Srbiju posle bombi tresne na sto gotovo rešenje o priznanju Kosova, nikako im nije u planu jačanje veza s Beogradom i priča o nekakvoj ekonomskoj uniji. 

Istovremeno, teritorijalni ustupci na štetu "kosovskog suvereniteta", prema kojima Trampova diplomatija nema eksplicitno negativan stav, dodatno raspaljuju ljutnju Prištine, a naročito zvaničnog Berlina, koji je tradicionalno na istoj liniji sa američkim demokratama usidrenim u Stejt departmentu. Oni su odavno uključili autopilot u vezi sa Kosovom i jako ih potresaju novi vetrovi koji stižu iz Bele kuće. 

Sastanak prištinske i beogradske delegacije na poziv Grenela u junu je zato brutalno zaustavljen. Tači je izbačen iz igre haškom optužnicom koja se piše već 20 godina, i eto baš na dan pred put u Vašington neko je otpečatio taj koverat. 

Novi datum je 4. septembar. U Prištini se uveliko "kuva" u vezi sa tim odlaskom. Haradinaj je čak, valjda u skladu sa izborima u Americi, najavio i sopstvenu kandidaturu za predsednika, preti rušenjem Hotijeve vlade i traži konačno rešenje u Beloj kući. Sličnu dramu je, da se podsetimo, izazvao i kada je uveo taksu od 100 odsto na srpske proizvode, koja je na duže ukinula svaku mogućnost razgovora. Dok još jedna aktuelna kosovska vlada visi o koncu i sprema se konkurs za Tačijevu fotelju, Priština Beogradu pred svaki sastanak, pa tako i pred ovaj, uprkos porukama predsednika Vučića da ne troše uludo kerozin, isporučuje zahtev za bezuslovno priznavanje. 

Sve to govori sasvim dovoljno o "spremnosti" za dijalog, pa je potpuno jasno zbog čega se predstojeći predsednički izbori u SAD čekaju na Kosovu sa izuzetnim nestrpljenjem i pažnjom.

 

недеља, 23. август 2020.

Монтгомери: Време истиче, Вучић не сме да пропусти шансу у Белој кући

politika.rs

Време истиче, Вучић не сме да пропусти шансу у Белој кући

3-4 minutes


Бивши амерички амбасадор у Београду Вилијам Монтгомери оценио је данас да преседник Србије Александар Вучић не би смео да пропусти шансу да у Вашингтону постигне договор у корист Србије, уз констатацију да време истиче, јер су, како тврди, велики изгледи да садашњи председник САД Доналд Трамп не добије нови мандат, а његов наследник Џо Бајден је наклоњен Косову и Албанцима.

Монтгомери пред сусрет званичника Беорада и Приштине заказан у Белој кући за 4. септембар, оцењује да је сада у решавању косовског питања, које каже, укључује размену теритеорија , кључна брзина и додаје да очекује да буде примењен „израелски сценарио" којим је средином августа направљен историјски споразум (о нормализацији односа) између Израела и УАЕ.

„Вучић мора схватити да су велике шансе да Трамп изгуби предстојеће изборе, а Бајден је чврсто наклоњен Косову у постојећим границама. Дакле, мора сада да делује или да изгуби, можда заувек, шансу за решавање тог питања", сматра Монтгомери.

Бивши амбасадор је зато поручује Београду: „Пажљиво пазите на датуме". Оно што председник Трамп жели, каже Монтгомери, јесте тренутак руковања пред камерама када српски и косовски лидер најављују договор о „будућем путу".

„То би укључивало и размену територија. А кључна чињеница је та да би Трамп тада могао да најави да ће се, с обзиром на то да су два лидера постигла споразум, договор одмах спровести у дело", сматра Монтгомери.

Бивши амбасадор каже, да када је реч о косовском проблему, прво што треба имати на уму је то да и ЕУ и САД желе да припишу себи резултате за постизање договора и да не желе да их деле са другом страном.

Према његовим рецима, плусеви тог договора били би што би он био огроман корак ка решењу проблема Косово-Србија, а за Трампа велики спољнополитички поен непосредно пре новембарских избора.

„Сада ће кључна за све ово бити брзина. Једном када је територија промењена, биће тешко вратити се назад", оценио је Монтгомери и додао да треба погледати Трампову најаву израелског мировног споразума. Најавио је, како подсећа, једнострани уговор и овластио Нетаниахуа да га одмах спроведе у дело, преноси Танјуг.

„Ово би био модел и у овом случају. Једини разлог за Трампово појављивање је постизане договора. Није му стало до региона", сматра Монтгомери, али додаје да сада Гренел и његове колеге морају узети у обзир је да ли заиста могу извући договор .

„Ако се Трамп појави, ту је да погура, веома, веома, снажно тај договор",  каже.

Монтгомери додаје и да би због тог споразума бројне невладине организације закључане у 1990-им годинама изразито негативно гледале на Трампа, као и Ангела Меркел и многи други који би акценат ставили на могуће лоше импликације договора на шири регион , али истовремено и пита:Које би друге етничке групе сањале да учине исто?"  


View article...

Enclosures:

160z120_montgomeri-politika.rs.jpg (6 KB)
http://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2020_08//160z120_montgomeri-politika.rs.jpg

 

Bajden bi na Balkanu postupao u skladu sa Berlinom

glasamerike.net

Marušić: Bajden bi na Balkanu postupao u skladu sa Berlinom

Ivana Konstantinović

8-10 minutes


Ove nedelje održana je Demokratska nacionalna konvencija i demokrate su zvanično nominovale bivšeg potpredsednika SAD Džoa Bajdena za predsedničkog kandidata i senatorku iz Kalfornije Kamalu Haris za kandidatkinju za potpredsednicu SAD. Kakvu će spoljnu politiku voditi Bajden ako pobedi, i kakav će biti odnos prema Srbiji, Balkanu i EU, pitali smo višeg saradnika Atlantskog saveta Damira Marušića, koji je o tome i pisao za konzervativni Vašington egzeminer (Washington Examiner). Smatra da će Kina i dalje biti u fokusu, ali da će Bajden biti više zainteresovan za borbu protiv klimatskih promena.

U članku u Vašington egzemineru, Damir Marušić piše da je Bajden u politici već pola veka, a u Senatu je bio član Odbora za spoljnu politiku više od 25 godina, dok nije postao potpredsednik SAD 2009. Marušić dalje navodi da je "Bajden bio militantan kada je u pitanju Bosna, nakon posete 1993, i jedan je od predlagača zakona koji je obavezao Bila Klintona da zaustavi krvoproliće u ratovima u Jugoslaviji. Podržao je Klintona u bombardovanju Srbije tokom rata na Kosovu 1999, što je pomoglo rađanje nacije sa albanskom većinom. Međutim, nije bio tako relaksiran za vreme intervencije Džordža Buša starijeg u Iraku, iako je podržao njegovog sina u odluci da izvrši invaziju, deceniju kasnije".

Dalje piše da je 1995. godine "Amerikancima bilo dosta krvavih delova ljudskih tela masakra u Sarajevu, koje preko televizije stižu u njihove dnevne sobe. Do 2011, bilo im je dosta leševa koji se vraćaju nazad iz baze Bagram".

Glas Amerike: Ono što je zanimljivo u tekstu u Vašington egzemineru, vi počinjete upravo od njegove politike tokom ratova u Bosni i kako se ona kasnije razlikovala od njegovih stavova u Iraku. Koje su osnovne razlike između Bajdena devedesetih i Bajdena posle 2000. godine?

Marušić: Teško je reči tačno koje su razlike nekako ideološke. Meni se čini, gledajući istoriju, da je Bajden pravi demokratski političar, ne Demokratske partije, nego demokratskog društva. On je jako osetljiv na to kako javnost reaguje. Za vreme 90-tih godina, nije kasnio, u stvari je gurao Klintona u početku da bi se više angažovao baš u Bosni. On se ustvari angažovao jer je to bila više popularna stvar tada. Gledali su na televiziji klanje, krv se lila i ljudima je bilo dosta toga do 1995. godine. Irak je druga priča, Bajden je isto osetio, on je bio za to da se 2003. nešto uradi, posle napada SAD, ali kako se rat razvijao i kako je bivao manje i manje popularan, tako se i Bajden razvijao i njegovi odnosi prema ratu.

Glas Amerike: Šta može Balkan da očekuje i kakva bi bila eventualna razlika između sadašnje administracije i Bajdenove administracije?

Marušić: Nisam pisao baš puno o Evropi, u Vašingtonu se više piše o Kini, ali mi se čini da će se Bajdenova administracija razlikovati od sadašnje Trampove administracije, utoliko da će se potruditi, barem u ranijim danima, da se prilagodi evropskom pogledu na situaciju. Njima je sada važno da svu traumu koju su preživeli Evropljani sa Trampom, nekako poprave. Što se tiče Balkana, ja mislim da će se Bajdenova administracija truditi da sarađuje mnogo više sa Nemcima, i to će dosta uticati baš na pregovore između Srbije i Kosova.

Glas Amerike: Bajden se smatra jednim od tvoraca nezavisnosti Kosova i javnost u Prištini mu je zahvalila davanjem imena ulice po njegovom pokojnom sinu Bou. Šta u tom smislu može da očekuje zvanični Beograd, budući da je sada jedna od preokupacija Trampove administracije upravo dijalog između Beograda i Prištine?

Marušić: Što se toga tiče, nije mi jasno šta se može konkretno očekivati, mogu konkretno očekivati da će Bajdenova administracija te stvari razmatrati i sa Berlinom i koordinisati sa njima kako će pristupati tome. Što se tiče eksperata, ima ljudi u Bajdenovoj administraciji koji dobro poznaju Beograd i dobro razumeju situaciju tamo. Ja mislim da treba gledati kakva će politika iz Berlina dolaziti, i ja mislim tako će manje više postupati i Bajden.

Glas Amerike: Kada ste naveli da postoje ljudi oko njega koji poznaju situaciju na Balkanu, na koga ste mislili?

Marušić: Majk Karpenter radi evropsku politiku za Bajdena sada i dosta je visoko plasiran, tako ja mislim. On dobro poznaje Beograd i politiku po širem Balkanu i on će biti angažovan za ta pitanja, mislim.

Glas Amerike: Mnogi kažu da Tramp nije započeo nijedan rat, osim trgovinskog rata sa Kinom, da li očekujete da će i Bajdenova administracija nastaviti to ili će ulaziti otvorenije u konflikte u svetu?

Marušić: Interesantno pitanje. Da li će otvorenije? Ja bih rekao sledeće, da su stvarno i Tramp i Obama bili protiv ratova. Da je Hilari Klinton pobedila pre četiri godine, ona je mislila da se Obama previše bojao konflikta i da je trebalo da se više angažuje sa Kinom i da bude više agresivan što se toga tiče. Interesantna stvar je u tome što Bajden na primer, pošto ima taj osećaj za to kako se američki narod oseća povodom tih pitanja, on je bio jako protiv rata u Avganistanu, dobro na početku ponovo posle onih napada, hteo je da se angažuje i do recimo 2008. godine je govorio da je Irak glupi rat, a Avganistan je rat koji je trebao da se dogodi. Ali posle toga u Obaminoj administraciji on se jako angažovao protiv rata u Avganistanu. Tako, gledajući sitaciju sada, ja mislim da će biti agresivniji prema Kini, i što se desilo prošle četiri godine sa Rusijom i to što nekako Trampova administracija nije bila dovoljno, recimo verbalno agresivna protiv Moskve, ja očekujem da će Bajdenova administracija biti oštrija prema Moskvi. Ali što se tiče rata, ja mislim nije Bajdenu baš stalo da se puno ratuje, mislim da ni glasačima u Americi nije sad stalo do toga.

Glas Amerike: Šta bi na primer bilo prvo sem možda Kine, sa čim bi se mogao suočavati, Vi ste napomenuli tu neku jaču vezu sa EU?

Marušić: Ja mislim da će biti pokušaja da se koordiniše više, pitanje je da li će im uspeti. Evropa je isto naučila malo da sa četiri godine Trampa ne očekuje da će se situacija vratiti, da budu trajni ti odnosi koji se mogu popraviti. I republikanci će i dalje, ja mislim, gledati ne tako prijateljski na Evropu, i onda je pitanje koliko će to što će Bajden hteti da popravi odnose, šta će mu zaista i uspeti. Ukoliko su ujedinjeni protiv, recimo nekakve agresivne Rusije, što rade sada u Minsku, verovatno i na Balkanu, ako se mogu i Evropa i Amerika složiti recimo oko Kine i o ekonomskim poduhvatima tu u regionu, tu će moći sarađivati, ali na veća pitanja, nije mi jasno jer problemi i dalje ostaju.

Glas Amerike: Da li očekujete da će nastaviti tu borbu protiv kineskih kompanija, pe svega mislim na Huavei, koja je na primer u Srbiji jako prisutna i ugrađuje kamere za posmatranje?

Marušić: Ja verujem da hoće, ja verujem da će nastaviti sa tim stvarima. Ja mislim da ideloški, Bajdenovi ljudi ne misle da je ta borba protiv Kine poput Hladnog rata gde će se pobediti kao protiv Sovjetskog saveza, da ćemo se probuditi jedan dan i da neće više biti Kine, ali isto mislim da neće popuštati previše oko toga.

Glas Amerike: Šta bi najbolje opisalo razliku izmedju potencijalne Bajdenove i Trampve spoljne politike?

Marušić: Utoliko će biti slični da će biti dosta fokusa na Kinu. Jedina, mislim ideološka veća razlika će biti u tome, da li se gleda na to kao na neki rat među velikim silama ili ne, to su se sada republikanci na to prestrojili, ali medju demokratama se više gleda na to kao da su to problemi na svetskom nivou i da se ne mogu ti problemi rešavati ako se najveće sile sukobe. Sada treba balans neki stvoriti, Bajdenova administracija mora to da izračuna, kako će se suprotstaviti i blokirati Kinu gde treba i mora, a gde može sarađivati sa Pekingom.

Glas Amerike: Da li možete da nabrojite ili navedete ili podelite sa nama ako imate svoje ideje u vezi sa tim, koga bi Bajden mogao da imenuje za državnog sekretara?

Marušić: Za državnog sekretara govore da će biti Entoni Blinken, možda. Ako ne bude Entoni Blinken, govore i za ovog malo mlađeg, Džejka Salivena. Obojica su jako pametni, nova generacija demokrata za državnog sekretara.

 

уторак, 18. август 2020.

Belorusija na raskršću – Majdan ili Rusija

standard.rs

Aleksandar Đokić - Belorusija na raskršću – Majdan ili Rusija

Aleksandar Đokić

17-21 minutes


Faktor pomoći Rusije je ključni razlog zašto „Majdan" u Belorusiji nije imao uspeha, jer da je on izostao Aleksandar Lukašenko već danas ne bi bio predsednik Belorusije

Belorusija, koja je u kontekstu ukrajinske krize dugo vremena odsustvovala u svetskim medijima, ponovo je u žiži interesovanja nakon završenih predsedničkih izbora čiji rezultat osporava beloruska opozicija i kolektivni Zapad. U Srbiji mnogi prave paralele sa Miloševićem ili aktuelnim režimom, što je proizvod nepoznavanja situacije u Belorusiji i postkomunističkom prostoru bivšeg SSSR-a, kao i razumljiv pokušaj objašnjenja jedne druge realnosti kroz prostu analogiju. Protestno orijentisan deo srpskog društva trenutno se nalazi u stanju volatilnog nezadovoljstva, koje rezultira podrškom svim protestima širom planete – od Bejruta do Minska.

Ipak, pored činjenice da su demonstracije protekle i u Beogradu i u Belorusiji, drugih dodirnih tačaka, koje potkrepljuju ovu jednostavnu analogiju, nema. Osim toga, postoje pokušaji simplifikacije dešavnja kroz dihotomiju demokratije i diktature – dobra i zla. Opet, pored negiranja kulturnih i istorijskih osobenosti Belorusije koje determinišu oblik vladavine u toj državi, u datom diskursu primećuje se i nekritička idealizacija Zapada kao bastiona demokratije. Ako smo u Belorusiji prepoznali diktaturu, to jest bajkovito zlo, to automatski znači da na Zapadu vidimo savršeni demokratski sistem – bajkovito dobro.

Realnost je, međutim, drugačija – većina zapadnih sistema sadrži otvoreno oligarhijske elemente, upliv velikog kapitala u donošenje odluka i samim tim poništavanje volje građana, a u datim sistemima nalazimo i izobilje cenzure i ostrakizma, kao posledice po ljude drugačijeg, kritičkog mišljenja. Faktički, jedina razlika u stepenu diktature u Belorusiji i kolektivnom Zapadu je u tome da se sastav vlasti u zapadnim demokratijama češće menja nego u postkomunističkim mekim diktaturama, pa ipak politika, pravac razvoja, dominantan sistem vrednosti koji vladajući krugovi promovišu ne menja se pukom zamenom jedne ličnosti drugom.

Pritom se svi protesti i društveni pokreti na Zapadu odbacuju kao beznačajni i nereprezentativni, jer neoliberalni sistem kvazidemokratije, a u stvari oligarhije krupnog kapitala, „nema alternativu". Kada protestuju liberalni i nacionalistički Belorusi – to je odraz njihovog nezadovoljstva sistemom, šefom države koji treba da padne, kada protestuju Žuti prsluci u Francuskoj ili BLM aktivisti u Sjedinjenim Državama – to je prolazna faza, u pitanju su ekstremisti, sve će ostati isto.

Kao što protesti u Belorusiji demonstriraju nezadovoljstvo određenih segmenata društva, naročito mladih i urbanih građana, tako i protesti u Francuskoj i Americi pokazuju duboku podeljenost u pomenutim društvima, koji takođe signaliziraju o mogućnostima promene tih sistema kroz narodni bunt. Dihotomija demokratija-diktatura onemogućava objektivnu analizu koja bi upućivala na to da je i demokratski Zapad podjednako fragilan kao i, uslovno govoreći, diktatorski Istok.

IDEOLOŠKI PRESEK
Kritičari Aleksandra Lukašenka se, uz dihotomiju diktatura-demokratija, takođe osvrću na podele komunizam i antikomunizam. Iako je od pada komunističkog sistema privrede prošlo gotovo 30 godina, a neoliberalne šok terapije nisu donele očekivano i obećavano blagostanje građanima istočne Evrope, mnogi analitičari i dalje vode ljutu bitku protiv državne privrede. Prihvatanje postojanja idealne demokratije na Zapadu kao zadatost sa sobom povlači i uzvišavanje neoliberalnog ekonomskog sistema. Iako su rezultati sveopšte privatizacije vidni svakome – demografska katastrofa, masovna nezaposlenost, opšte oseđanje beskorisnosti pojedinca i društvenog beznađa – zastupnici neoliberalnih demokratija kao najveći greh spočitavaju predsedniku Belorusije činjenicu da je on održao privredne potencijale Belorusije, da je tamo nezaposlenost gotovo ravna nuli, da je infrastruktura na visokom nivou, a stopa kriminala najniža u poređenju i sa istočnim i sa zapadnim državama.

U pravu su – Aleksandar Lukašenko je kriv po svim navedenim tačkama optužnice, a osobito je kriv što pojam „devedesete" u Belorusiji nema tako morbidne konotacije kao u ostalim postkomunističkim republikama. Pritom, sam Lukašenko sebe ni ne pozicionira kao vrlog demokratskog liberala, on i ne pokušava da glumi da se uklapa u matricu liberalne demokratije. U svom zapaljivom i visprenom govoru, usmerenom protiv učesnika i organizatora beloruskog „Majdana", Lukašenko je postulirao svoju ideologiju: prvo, on je za državni kapitalizam nasrpam oligarhijskog neoliberalnog kapitalizma; drugo, njega podržavaju stariji ljudi iz ruralne Belorusije – on se direktno zahvalio svojim podržavaocima iz svih regiona Belorusije koji su organizovano dovezeni da mu na mitingu u Minsku izraze podršku; treće, on je podvukao da Belorusija kao država nema svoje mesto u istoriji i da je ona sačuvala svoj suverenitet kroz njegovu politiku otpora prema destruktivnom uticaju Zapada; četvrto, Belorusija je veran saveznik Rusije u protivljenju NATO ekspanziji i nikada neće postati „sanitarni kordon" usmeren protiv Rusije.

Beloruski predsednik Aleksandar Lukašenko dočekuje ruskog predsednika Vladmira Putina tokom samita Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), Minsk, 30. novembar 2017. (Foto: AP Photo/Tatyana Zenkovich)

Pored postulata iz njegovog govora, takođe se mogu izvući i ostale pozicije iz njegovih drugih obraćanja – prvo, Lukašenko je 14. avgusta na sastanku sa ministrima izjavio da su Belorusi, ne samo Sloveni, već ruski ljudi[1], na odloženoj Paradi pobede 2020. godine uz Putina on je nazvao Rusiju svojom otadžbinom (verovatno misleći na širi Sovjetski Savez), što svedoči o tome da je Lukašenko otvoreno proruski političar; drugo, on je opredeljen za strukturiranje rusko-beloruske savezne države na temeljima ravnopravnosti dveju republika.

Opoziciju u Belorusiji je teže definisati, ne na polju uverenja, već po njenom sastavu i strukturi. Ne može se odrediti jedna stranka, jedan pokret, pa čak ni jedan pravi opozicioni lider u redovima beloruske opozicije. S jedne strane, to je proizvod zatvorenosti beloruskog društva, Lukašenko se aktivno trudio da suzbije organizovanu opoziciju, a s druge to je posledica toga da je opozicija Lukašenku mogla biti isključivo antiruska i prozapadna, jer je Lukašenko ideološki pokrio ostatak političkog spektra. U ovom izbornom ciklusu kao najozbiljniji protivkandidati Lukašenka spominjani su liberalni bloger Sergej Tihanovski, oligarh Viktor Babarika i bivši saradnik Lukašenka, a sada opozicionar, Valerij Cepkalo.

Prva dvojica su u zatvoru, a treći se prvo sklonio u Rusiju, ali je pred izbore pobegao u Ukrajinu, plašeći se ekstradicije u Belorusiju. Bio je u pravu, jer su nakon početka beloruskog „Majdana" ruske vlasti raspisale poternicu protiv Cepkala i osnivača najuticajnijeg opozicionog internet medija „Neksta" (NEXTA) Stepana Putile, koji živi u Varšavi. Pomenutim opozicionarima su na smenu došle i njihove supruge, svima osim Babarike koji je udovac – Svetlana Tihanovska i Veronika Cepkalo. Štab uhapšenog Babarike predvodi Marija Kolesnikova. Ove tri dame su napravile ujedinjeni opozicioni štab za učešće na održanim predsedničkim izborima, a nakon što nisu priznale njihove rezultate i savet za tranziciju vlasti u Belorusiji.

Ukratko, ideološke pozicije beloruske opozicije su sledeće: izlazak Belorusije iz svih vojnih, ekonomskih i političkih saveza sa Rusijom (ODKB, Evroazijska ekonomska unija, sporazum o izgradnji savezne države), vraćanje redakcije beloruskog ustava pre Lukašenkovih promena iz 1994. godine, što znači izbacivanje ruskog jezika kao zvaničnog i početak kampanje derusifikacije Belorusije, kao što je to bio slučaj u Ukrajini; orijentacija Belorusije ka evrointegracijama; Zapad, a ne Rusija kao primarni partner Belorusije; opšta privatizacija državnih preduzeća i uvođenje ekonomskog modela po uzoru na neoliberalni Zapad; otvaranje i demokratizacija beloruske države po zapadnom obrascu, što znači i importovanje neoliberalnih vrednosti tolerancije sa sve fluidnim rodnim identitetima i gej paradama; i na kraju sprovođenje nacionalne beloruske politike uz zamenu ruskog jezika beloruskim u sistemu obrazovanja. Dakle, radi se faktički o rusofobnoj nacionalističkoj agendi.

U datom trenutku, kada je „Majdan" još uvek otvorena opcija, beloruska opozicija se usredsređuje na one delove svog ideološkog projekta koji im najviše obezbeđuju uspeh, a koji pritom ne okreću proruske, većinske segmente društva protiv nje – u prvi plan se stavlja diskurs o diktaturi i kroz demokratizaciju se obećava automatski ekonomski razvoj. Mnogi mladi Belorusi iz velikih gradova smatraju ovu opciju održivom, uprkos mnoštvu suprotnih primera iz istočne Evrope, uključujući i susednu Ukrajinu.

Demontranti ispred kordona policije tokom protesta nakon predsedničkih izbora u Minsku, 09. avgust 2020. (Foto: AP Photo)

U predizbornom intervjuu ruskim medijima, Tihanovska, koja je trenutno u Litvaniji i koju kolektivni Zapad naziva pobednicom predsedničkih izbora, na pitanje novinara da li će priznati pobedu Lukašenka na izborima ako građani tako odluče, ona je odgovorila da „uopšte ne razmatra takav tok događaja… mi imamo većinu".[2] Dakle, nikada nije bilo glavno pitanje legitimnosti izbora, jer ih je beloruska opozicija unapred predstavljala kao nelegitimne i učestvovala u njima samo da bi kasnije mogla protiv istih da protestuje. Kao deo drugog intervjua ruskim medijima član štaba Tihanovske je iskreno izjavio da „Majdan" u Belorusiji treba da predstavlja samo početnu stepenicu za buduća revolucionarna zbivanja u Moskvi: „Kraj Lukašenka značiće i kraj Putina"[3] – kratko i jasno.

KO JE BLIŽI POBEDI?
Beloruski „Majdan" se može podeliti na dve faze: agresivnu i mirnu. Tri dana posle izbora bili smo svedoci agresivne faze, gde su razne navijačke grupe, koordinisani politički aktivisti, ali i mladi ljudi sa iskrenim opozicionim žarom pokušali da strateški okupiraju bitna zdanja u Minsku i širom Belorusije, ali su bili svuda zaustavljeni od strane izuzetno odlučnog i žestokog odgovora beloruske policije i specijalnih snaga. U tim danima, policija je primenjivala takvo nasilje da su postradali čak i antizapadni ruski novinari. S tačke gledišta teorija obojenih revolucija ovakva reakcija policije je bila opravdana, jer je od ključnog značaja onemogućiti da se agresivni demonstranti trajno utvrde u nekoj od zgrada državne administracije ili na nekom od glavnih gradskih trgova. Agresivne demonstracije se moraju rasterati ili revolucionarna strana pobeđuje na duže staze.

Druga faza je usledila kada je bilo jasno da Lukašenko uživa podršku bezbednosnog aparata, da policijski i vojni zvaničnici stoje uz njega. Kadrovska baza agresivnih demonstranata nije bezgranična, a u prva tri dana je uhapšeno oko dve hiljade demonstranata, što je ozbiljno proredilo njihove redove. Sve to je iniciralo drugu fazu mirnih demonstracija i pokušaja pokretanja generalnog štrajka. Policijsko nasilje, koje je bilo neophodno u prvo fazi, takođe je poslužilo kao katalizator da se na ulicama okupi veći broj revoltiranih mladih ljudi. Od samog početka je bilo jasno da srž agresivnih demonstranata čine beloruski nacionalisti, koji su čitave demonstracije obeležili svojim belo-crveno-belim zastavama koje veličaju poljsko-litvansku okupaciju Belorusije, čime jasno izražavaju prezir prema ruskom delu istorije svog naroda.

Druga faza mirnih demonstracija, masovnih i punih energije, sastoji se iz urbanih liberala, koji su takođe usvojili belorusku nacionalističku simboliku, ali iz materijalnih pobuda. Naime, oni veruju da Belorusiju čeka procvat ako uspostavi veze sa Zapadom, a beloruska nacionalistička simbolika je prozapadna. Ukoliko beloruske nacionaliste shvatimo kao rusofobe, beloruski liberali su primarno prozapadni, a žele da ih Rusija „ostavi na miru", što je naravno nemoguće, jer ruski nacionalni interesi nalažu da Belorusija ne može preći u NATO sferu. Sa svoje strane, beloruski liberali to tumače kao da Rusija ne želi da se Belorusija razvija i postane bogata zemlja. Od ove dve grupe, Rusija može privući jedino liberale, jer nacionalisti svoj identitet baziraju na antiruskim stavovima.

Lukašenko je „Majdanu" naneo ozbiljan udarac potpuno se okrećući Rusiji i odbacujući svoju neodrživu mnogovektornu politiku. Ne samo što su uhapšeni ruski najamnici eskpeditivno pušteni na slobodu, već su Lukašenko i predsednik Rusije Vladimir Putin direktno razgovarali dva dana uzastopce. Beloruski lider je predstavio podršku Putina i Rusije kao apsolutnu, faktički je opisao situaciju u kojoj Rusija može otvoreno vojno da interveniše u Belorusiji, ako „Majdan" pođe nasilnim putem. Radi se o jasnom signalu ne samo Zapadu i beloruskoj opoziciji, već i ljudima iz Lukašenkovog okruženja, od kojih neki sigurno dobijaju ponude da podrže opozicioni tabor. Jedan od njih može biti takozvani „večiti ministar spoljnih poslova" Vladimir Makej.

Demonstranti tokom protesta zbog rezultata predsedničkih izbora u Belorusiji, Minsk, 09. avgust 2020. (Foto: AP Photo)

Zasad nijedna bitna politička, policijska ili vojna figura u Belorusiji nije otkazala poslušnost predsedniku Lukašenku. Faktor pomoći Rusije je ključni razlog zašto „Majdan" u Belorusiji nije imao uspeha, jer da je on izostao Lukašenko već danas ne bi bio predsednik Belorusije. Aleksandar Lukašenko je veliki poraz doživeo u intrenet informativnoj sferi. Beloruski opozicioni blogovi i portali gotovo da su jedini izvor podrobnih informacija o dešavanjima u Belorusiji. Pod uticajem ovakvog propagandnog trijumfa beloruske opozicije, čak i neki ruski državni mediji su počeli da izveštavaju u opozicionom duhu, uprkos politici Kremlja. Stvorena je takva atmosfera da solidarisanje sa Lukašenkom, iz bilo kojih razloga, može da se smatra nekulturnim, pa čak i monstruoznim. Ipak, uz podršku Rusije i ako sam Lukašenko prihvati sve ruske uslove koji mu se sigurno ispostavljaju iza kulisa, a koji se tiču nastavka pregovora o formiranju savezne države, beloruski „Majdan" se kreće ka neuspehu.

U nedelju, 16. avgusta, opozicija je održala masovni miting u Minsku, koji je najavljivan kao „konačni obračun sa diktatorom". Poslate su vesele i raznobrojne slike sa demonstracija, a opozicionari su navodili brojke od 100, 200, pa i 400 hiljada učesnika. U propagandni okršaj se uključila i ruska vojska objavom satelitskih snimaka sa mitinga po kojima su analitičari zaključili da demonstranata nema više od 40 hiljada. S druge strane, ni Lukašenkov kontra-miting nije uspeo da nadmaši masovnost opozicionog okupljanja, a iz nedostataka ptičje perspektive sa njegovog mitinga može se samo zaključiti da je taj skup bio nekoliko puta malobrojniji. Lukašenko jeste uspeo da zada jedan propagandni udarac svojim mitingom, a naročito svojim govorom, koji nije ostao neprimećen, ali beloruska opozicija još uvek ima prednost u propagandnom ratu. U građanskom delu beloruskog društva definitivno vlada trijumfalna atmosfera u kojoj se smatra da Lukašenko više i nema pristalica.

IZLAZAK IZ PAT-POZICIJE?
Mnogi objektivniji analitičari traže treći put, neku alternativu Lukašenku koja neće odvesti Belorusiju putem građanskog rata i ekonomskog raspada, kojim je prva krenula Ukrajina. Nažalost, što se političkih opcija u Belorusiji tiče, takve alternative nema. Ne postoji političar koji bi nastavio prorusku politiku u Belorusiji, a pritom bio demokratskiji lider, predsednik koji bi više odgovarao zahtevima mlađih pokolenja savremene Belorusije. Postoji, međutim, jedan institucionalni izlaz iz ove krize, a to je put integracija Belorusije i Rusije u funkacionalnu saveznu državu. Rusija, zapravo, raspolaže svim potencijalima potrebnim da pruži alternativni put razvoja Belorusije.

Tek kroz ekonomsku i političku integraciju sa Rusijom, građani Belorusije mogu dobiti liberalniji politekonomski sitem i dinamičniji razvoj koji priželjkuju. Veće tržište, sigurna mogućnost ulaganja kapitala iz Rusije, slobodno kretanje ljudi koje znači otvaranje mogućnosti da se najsposobniji beloruski liberali presele u razvijenu Moskvu, a istovremeno protežiranje strateški važnih privrednih grana predstavlja perspektivan izbor za Belorusiju.

Integrativni procesi bi takođe omogućili stabilnu političku atmosferu za kontrolisanu tranziciju vlasti u samoj Belorusiji. Kao činilac federalne države, između Belorusije i Lukašenka ne bi više morao da se stavlja znak jednakosti, otvorio bi se put za nove mlađe lidere, što je u interesu i samog Lukašenka koji ne može vladati večno jer za to nema dovoljno legitimiteta. U ovom trenutku svima je jasno da Lukašenko mora da ode, ali Rusija neće dozvoliti da se to desi putem „Majdana", jer će zajedno sa Lukašenkom otići i Belorusija. Po svemu sudeći kontrolisana tranzicija vlasti je planirana kroz proces izmene beloruskog Ustava i raspisivanja izbora nakon tog procesa, koji će sigurno trajati neko vreme.

Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom govora na mitingu svojih pristalica u Minsku, 16. avgust 2020. (Foto: Reuters/Stringer)

Pred Rusijom i Belorusijom se baš kroz pokušaj „Majdana" otvara mogućnost zbližavanja, a inicijalni signali sa obe strane su pozitivni. Ako integracije izostanu, bilo iz slavoljublja Lukašenka ili zbog kočenja liberalnog dela ruske elite, nekontrolisana tranzicija vlasti u Belorusiji je neizbežna, a sa njom se NATO obruč oko Rusije zatvara.

Aleksandar Đokić je asistent katedre za uporednu politiku Ruskog univerziteta prijateljstva naroda (RUDN) u Moskvi. Ekskluzivno za Novi Standard.

________________________________________________________________________________________________

UPUTNICE:
[1] https://youtu.be/Vszaf9MiICE?t=100

[2] https://lenta.ru/articles/2020/07/30/tihanovskaya/?fbclid=IwAR00WiCE4Ohvhq5mezUNf05Gp_FWsZNkS8_BXagRWouMa_v53B-8Gi9GhDI

[3] https://www.rbc.ru/politics/08/08/2020/5f29281c9a79472b04e07ed9?fbclid=IwAR2rUhXXzulnmOj5FsTPeKZ-JTkGz2O-AkTHnw_x-_WMM30yG_P1UoO8zDg

Naslovna fotografija: Sergei Gapon/AFP

Izvor Novi Standard

 

субота, 15. август 2020.

Geopolitičke igre oko ruske vakcine

pcnen.com

Geopolitičke igre oko ruske vakcine

6-8 minutes


Autor: Nikolas Gvozdev

Lista zemalja kojima je Rusija ponudila saradnju povodom vakcine Sputnjik 5 ukazuje da Moskva pokušava da se nametne kao lider među zemljama koje ne žele da se opredeljuju između SAD i Kine

Dozvolite mi da na samom početku istaknem da nisam naučnik. Nemam načina da procenim potencijalnu efikasnost 'Sputnjik 5' vakcine protiv koronavirusa. Ono što, međutim, mogu da komentarišem jesu geopolitičke posledice ove najave.

Kada je postalo jasno da epidemija COVID-19 neće biti geografski ograničena na određene regione Kine, već da je na putu da postane globalna pandemija, ruska vlada imala je dva inicijalna odgovora. Prvi je bio samouverena najava da će Rusija biti efikasno zaštićena od virusa. Drugi odgovor, zasnovan na predlozima koje je ruski predsednik Vladimir Putin izneo na virtuelnom samitu G20, svodio se na poruku velikim silama da bi trebalo da prekinu sa međusobnim nadmetanjima i da udruže snage kako bi pronašle zajedničko rešenje.

STRAH OD UCENjIVANjA

Ništa od ovoga se nije desilo. Ne samo da je koronavirus stigao u Rusiju, već je uskoro stavio na ozbiljan test ruski zdravstveni sistem i sposobnost federalnih i regionalnih vlasti u Rusiji da odgovore na krizu, otkrivši određene nedostatke u njihovom funkcionisanju. Pošto se virus proširio širom zemlje u trenutku kada je Kremlj odlučio da se upusti u razorni rat oko cena nafte sa Saudijskom Arabijom, ekonomske prilike su se dramatično pogoršale. Ruska ekonomija će zabeležiti pad BDP-a za 2020. godinu, dok se u narednim godinama predviđa anemičan oporavak.

Štaviše, pandemija je prekinula jedan od najvažnijih događaja za rusku vladu – proslavu Dana pobede i trijumfa nad nacistima. Umesto da se pokaže kao odlučujuća figura spremna da povede Rusiju u turbulentnu deceniju 2020-ih, pandemija koronavirusa je uticala da Putin izostane sa glavne pozornice, dok je njegov premijer Mihail Mišustin bio pogođen zarazom.

U isto vreme, Trampova administracija je jasno stavila do znanja da će pandemiju gledati kroz objektiv politike 'Amerika na prvom mestu' i da se neće ustručavati da ostvaruje američke interese ako rivali i suparnici budu teško pogođeni virusom. U međuvremenu, dok je Si Đinping nudio kinesku pomoć, postalo je jasno da svaki program pomoći dolazi uz određene uslove. U Kremlju je preovladao strah da će druge zemlje načiniti kritičan napredak u lečenju koronavirusa pre Rusije – i da će tada ili dopustiti da Rusija bude dodatno oslbaljena virusom pre no što joj se pruži pomoć, ili da će bilo koju vakcinu koristiti kao sredstvo za ucenjivanje kako bi prinudili Kremlj na ustupke.

Stoga nisam bio iznenađen kada su se pojavili izveštaji o ruskim hakerskim napadima i sajber upadima u sisteme podataka zapadnih firmi i institucija koje vrše istraživanja u vezi vakcina i lečenja. Kao i u slučaju sovjetske špijunaže usmerene na projekat Menhetn, čini se da su ruski napori u tom pogledu bili usmereni na identifikovanje najvećih prepreka u pravljenju vakcine, kako bi se dragoceno vreme i resursi mogli posvetiti obećavajućim naporima.

Najava 'Sputnjika 5' (naziv nije slučajan jer ovo pretpostavljeno dostignuće povezuje sa vrhunskim postignućem Sovjetskog Saveza u vezi otvaranja pristupa čovečanstva svemiru) ide u prilog nekoliko političkih agendi. Prva je da Rusija uveri vlastito stanovništvo Rusije da država napreduje ka pronalasku rešenja – i da to čini bez oslanjanja na spoljnu pomoć. Štaviše, ona se koristi da bi se opravdale žrtve koje su Rusi podneli prethodnih godina kao rezultat zapadnih sankcija, budući da su obični Rusi morali da prihvate smanjenje životnog standarda kako bi Rusija zadržala epitet velike sile, a u ovom slučaju i sile u oblasti zdravstvene bezbednosti. Još konkretnije, ruska ekonomija i ruski narod bi teško podneli još jedan produženi karantin.

GEOPOLITIKA VAKCINE

Ali ono što nas najviše zanima jeste geopolitička upotreba vakcine Sputnjik 5. Moskva je odredila koaliciju koju želi da potvrdi, razvije i kojoj želi da plati za vakcinu – a njen preferirani izbor partnera je prilično zanimljiv. Kiril Dmitrijev, koji se nalazi na čelu državnog Ruskog fonda za direktna ulaganja (Russian Direct Investment Fund – RDIF), napomenuo je da će faza tri kliničkih ispitivanja biti održana u Indiji, Saudijskoj Arabiji, UAE, Brazilu i Filipinima. Takođe, Dmitrijev očekuje da će se proizvodnja vakcine odvijati uz pomoć finansijskih partnerstva i lokalnih proizvođača u Indiji, Južnoj Koreji, Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Kubi.

U suštini, Rusija se ne okreće samo svom dugogodišnjem strateškom partneru Indiji, već i ka nizu srednjih sila, od kojih je većina imala neslaganja u odnosima sa Sjedinjenim Državama proteklih godina, ili koje se sada manje uzdaju u američke garancije i podršku. To su istovremeno zemlje koje žele druge opcije, osim one da se moraju okrenuti Kini. To je u skladu sa ruskim strateškim pristupom koji se svodi na saradnju sa nezapadnim zemljama i pozicioniranje Rusije kao alternative.

Svakako, zemlje poput Indije, Južne Koreje ili Saudijske Arabije neće odustati od svojih veza sa Sjedinjenim Državama, niti će prekinuti saradnju sa američkim i evropskim entitetima koji traže lek za koronavirus, niti Rusija zahteva takvu vrstu ekskluzivnosti. Ali ove zemlje – uključujući one sa bliskim političkim i bezbednosnim vezama sa Sjedinjenim Državama – takođe ne vide potrebu da nastave da podržavaju bilo kakve američke zahteve u pogledu izolovanja ili obuzdavanja Rusije.

Nada Rusije za partnerstvo sa Sjedinjenim Državama odavno je mrtva, ali Moskva brine i da je ne uguši kineski zagrljaj. Ponuda vakcine protiv koronavirusa određenim zemljama je pokušaj Rusije da uspostavi liderstvo u grupi srednjih sila koje žele da izbegnu jednostrani izbor između Vašingtona i Pekinga – a deo je i Putinovih napora da očuva globalnu lidersku ulogu.

*Nikolas K. Gvozdev je profesor ekonomske geografije i nacionalne bezbednosti na Mornaričkom koledžu SAD i viši saradnik na Institutu za spoljnopolitička istraživanja.

Novi Standard

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me

 

DEZINFORMACIJE VODEĆEG LISTA SLOBODNOG SVETA: Izmišljeni konc-logori povod za poređenje našeg naroda sa nacistima

DEZINFORMACIJE VODEĆEG LISTA SLOBODNOG SVETA: Izmišljeni konc-logori povod za poređenje našeg naroda sa nacistima

Vladimir Ilić

subota, 15. 08. 2020. u 10:11 >> 07:13

AddThis Sharing Buttons

Share to Facebook

Share to TwitterShare to ViberShare to WhatsApp

 

Zgrada UN / Arhiva

U PROCESU medijske nacifikacije srpskog naroda, događaj "visoke amplitude", koji je poslužio kao signal da se mejnstrim mediji opredele da, definitivno i bespovratno, srpski narod uporede sa nacistima, zbio se početkom avgusta 1992. godine kada je američki tabloid "Njuzdej" objavio storiju o "logorima smrti" koje, kako je naglašeno, Srbi drže u Bosni i Hercegovini.

Potom, kada je ta senzacionalistička priča obišla svet i bila više nego uspešno plasirana, "Njujork tajms", nezvanično, počinje da tadašnjeg političkog lidera Srbije naziva "nižerazrednim Hitlerom". Perjanica širenja dezinformacija "Njuzdej", Njujork.

Srpski osvajači severne Bosne drže dva koncentraciona logora u kojima je pogubljeno ili umrlo od gladi više od hiljadu civila, a još hiljade su zatvorene dok ne podlegnu, tvrde dva nedavno oslobođena zatvorenika..." ("Njuzdej", 2. avgust 1992.)

Komparacija je bila nedvosmislena. Priča je plasirana najpre u tabloidu da bi - ako stvar ne krene politički onako kako su autori i urednici zamislili - sve moglo lako da se opravda činjenicom da tzv. žuta štampa često pravi greške. Takav pristup najčešće se naziva "probnim balonom", u smislu da se određenim, svesno plasiranim storijama u štampi i elektronskim medijima sondira reakcija političke javnosti i javnog mnjenja u nacionalnim i internacionalnim razmerama.

DALJE…. https://www.novosti.rs/vesti/politika/908229/dezinformacije-vodeceg-lista-slobodnog-sveta-izmisljeni-konc-logori-povod-poredjenje-naseg-naroda-nacistima

петак, 14. август 2020.

Yanis Varoufakis: Solidarnost sa Nemcima

pcnen.com

Solidarnost sa Nemcima

6-8 minutes


Autor: Yanis Varoufakis

U vreme najžešćih sukoba između grčke i nemačke vlade u periodu krize evra, jedan od nemačkih zvaničnika pokušao je da me odvrati od insistiranja na otpisu dela grčkog duga govoreći da Nemačka možda jeste bogata zemlja, ali da su njeni stanovnici većinom siromašni. Govorio je istinu.

Nedavno objavljeno istraživanje pokazalo je da polovina nemačke populacije poseduje svega 1,5 odsto bogatstva zemlje, dok 0,1 procenat na vrhu poseduje oko 20 odsto. Takođe, nejednakost nastavlja da raste. Realni raspoloživi dohodak siromašnije polovine nemačkog stanovništva u poslednje dve godine opada, dok dohodak jednog procenta najbogatijih ubrzano raste, prateći cene nekretnina i deonica.

Opšte raspoloženje nemačke javnosti i rašireno protivljenje ideji fiskalne unije u evrozoni treba tumačiti pre svega u kontekstu visoke i rastuće nejednakosti u ovoj zemlji.

Nemački radnici koji sve teže sastavljaju kraj s krajem odbijaju da podrže ideju o preusmeravanju novca stanovnicima drugih zemalja, što je sasvim razumljivo. Činjenica da je Nemačka kao država sve bogatija ne znači im mnogo. Iz iskustva znaju da će novac koji će otići u Grčku i Italiju verovatno biti njihov, a ne novac 0,1 odsto najbogatijeg dela populacije – da ne pominjemo velike izglede da transferi završe u rukama grčkih oligarha ili privatnih nemačkih kompanija koje otkupljuju grčku imovinu po smešno niskim cenama.

I zato nedavno izglasani fond Evropske unije za ekonomski oporavak od pandemije vredan 750 milijardi evra, nazvan Next Generation EU, preti da dodatno produbi podele unutar Evrope, umesto da doprinese ujedinjenju kao što su se mnogi nadali. Zanemarićemo makroekonomsku irelevantnost ovog plana i pokušati da ga ovde ispitamo na nov način, iz perspektive tipičnog nemačkog radnika koji je na donjem delu lestvice imovinske distribucije.

Tipičan nemački radnik je ovih dana saznao da će se nemačka država zadužiti za dodatnih 100 milijardi evra koje će EU iskoristiti da pomogne strancima da se oporave od ekonomskih posledica pandemije. Objavljeno je da će „iz evropskog fonda za oporavak Italija dobiti 80 milijardi evra, Španija 78, a Grčka 23 milijarde".

Šta će dobiti nemački radnici? Ništa, i manje od toga. Pošto se njihova država već nalazi u režimu fiskalne konsolidacije u nadi da će ostvariti bar minimalan budžetski suficit već 2021, radnici mogu očekivati samo zamrzavanje plata i još mera štednje koje pogađaju lokalne bolnice, škole, puteve i ostalu infrastrukturu.

Nemački radnici su solidarni sa Italijom i Španijom i saosećaju zbog žrtava koje su ove zemlje imale u pandemiji, ali ne žele zajedničko zaduživanje u korist zemalja juga Evrope. Solidarnost nemačkih radnika, prema kojima inače niko ne iskazuje solidarnost, ima određene granice, što je i razumljivo.

Međutim, čim je fond za oporavak odobren, mogle su se čuti najave da je to prvi korak ka uspostavljanju pune fiskalne unije. Zagovornici ovog plana očigledno nisu dobro procenili raspoloženje većine u Nemačkoj, što je greška koju Angela Merkel i njeni naslednici neće napraviti. Način na koji je plan za zajedničko zaduživanje upakovan u fond za ekonomski oporavak verovatno će biti fatalan za inicijative da se uspostavi stvarna fiskalna unija.

Nije teško razumeti zašto. Ravnomeran raspored tereta duga jeste potreban (mada ne i dovoljan) uslov za pretvaranje evrozone u zonu zajedničkog prosperiteta, što bi bilo u interesu i nemačkih radnika. Ali taj posao se mora propisno obaviti i uverljivo prezentovati. Razmotrimo fiskalnu uniju u obliku u kakvom postoji u Saveznoj Republici Nemačkoj i uporedimo je sa onim što je Evropski savet upravo napravio.

Kada se nemački kapitalizam iz bilo kojih razloga nađe u krizi, budžetski deficit savezne vlade se automatski uvećava, dok se pomoć iz budžeta najvećim delom upućuje delovima zemlje najviše pogođenima rastom nejednakosti i padom državnih prihoda. Lepota stvarne fiskalne unije je u tome što niko od nemačkih političara ne mora da donosi odluke o tome koliko koja pokrajina treba da dobije.

Zamislite haos koji bi nastao ako bi Bundestag ili forum predstavnika nemačkih pokrajina svaki put morao da raspravlja o iznosima koji će se iz bogatih delova zemlje, iz Bavarije, Severne Rajne-Vestfalije i Baden-Virtemberga, uputiti u siromašnije, u Tiringiju, Saksoniju-Anhalt i Meklenburg-Zapadnu Pomeraniju. I zamislite da pred sam transfer novca neki predstavnik Bavarije blokira pomoć za Tiringiju na tri meseca da bi revizori prvo pretresli njen budžet i račune. Nemačko jedinstvo bi se istopilo, a država bi bila paralisana.

To su fatalni mehanizmi koji produbljuju podele, a ugrađeni su u EU fond za oporavak. Kao što sam već pisao na drugom mestu, teško je oteti se utisku da je čitavu ovu stvar smislio neki lukavi evroskeptik.

U narednim godinama, kada se fond aktivira, nemačke elite će pretresati budžete i račune Španije i Grčke. To će sigurno pomoći da se gnev nemačkih radnika izazvan merama štednje (iste vrste kao bes italijanskih, grčkih i španski radnika) preusmeri na radnike u Italiji, Španiji i Grčkoj. A oni će, naravno, uzvratiti istom merom. To nije recept za ujedinjenje Evrope, već za dalje produbljivanje podela između ljudi koji u osnovi imaju iste interese.

Oni među nama koji zaista žele ujedinjenu Evropu prvo moraju pokazati solidarnost sa onim delom nemačke populacije koja poseduje svega 1,5 odsto bogatstva Nemačke. Pre nego što uopšte otvorimo temu evroobveznica, moramo se izboriti za to da se plate u Nemačkoj povećaju, da se kompanijama zabrani kupovina sopstvenih deonica i da se smanje menadžerski bonusi.

Onda našim nemačkim prijateljima moramo pokazati kako sadašnje EU politike proizvode nejednakost u Nemačkoj i uvećavaju bogatstvo 0,1 odsto najbogatijih, dok većinu guraju u siromaštvo. Konačno, moramo im objasniti šta stvarna fiskalna unija znači: to jeste prenos bogatstva, ali ne iz Nemačke u Grčku ili iz Holandije u Italiju, već iz Hamburga, Lombardije i Severne Atine u Tiringiju, Kalabriju i Trakiju.

Peščanik.net

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me