Претражи овај блог

четвртак, 30. март 2023.

БОРИС НАД: САД, најратоборнија сила у историји света

iskra.co

БОРИС НАД: САД, најратоборнија сила у историји света

10–12 minutes


БОРИС НАД: САД, најратоборнија сила у историји света

30.03.2023. - 12:40

 

www.globallookpress.com © Globe Photos

Америчка „ратна машина" се прегрејала, убилачки механизам је у квару, а дугови су пробили све замисливе лимите. Данашња Америка још има снаге да води „посредничке ратове", као у Украјини, али више не би могла да поднесе нови Вијетнам, или нови Авганистан

Давне 1975. године, фотограф Хулберт ван Ес снимио је иконичну слику избеглица како се укрцавају у хеликоптер на крову америчке амбасаде у Сајгону, на крају Вијетнамског рата.

Две године раније, 30. марта 1973. последње америчке трупе напустиле су Јужни Вијетнам.

Године 1975, влада Јужног Вијетнама објавила је предају, пошто су снаге Севера заузеле Сајгон, који су касније преименовали у Хо Ши Мин, према покојном вођи Северног Вијетнама.

Рат у Вијетнаму, који је оцењиван као „дуготрајан" и као „прескуп", изазивао је дубоке поделе у самим САД. Подстакао је мировне и левичарске покрете, ојачао расне поделе и продубио друштвене напетости у америчком друштву.

После 20 година рата, америчко ангажовање у овој хиљадама километара удаљеној земљи завршило се тоталним фијаском. Сличан призор ће се, 46 година касније, поновити и у Кабулу, у Авганистану.

Као и у Вијетнаму, уочи повлачења НАТО трупа обавештајне агенције су процењивале да је „мало вероватно да ће Кабул пасти ове године."

Режим у Кабулу није издржао ни две године као јужновијетнамски, он се срушио фактички одмах, као кула од карата, пошто су америчке трупе напустиле Авганистан.

Бајденов Сајгон

Рат у Вијетнаму изазвао је поделе у Америци и коштао је не само милијарде долара, већ и више од 58.000 америчких живота. Америка је много изгубила на свом престижу, посебно код сиромашних, „земаља у развоју", које се данас називају земљама „Глобалног југа".

Деценијама после Вијетнамског рата појавио се израз „вијетнамски синдром", који означава неспремност Американаца да се војно ангажују у иностранству.

Године 2021. многи амерички политичари повлачили су паралеле између Сајгона и Кабула, али су пропустили да из тога извуку одговарајуће поуке.

„Ово је Сајгон Џоа Бајдена", написала је на Твитеру Елиз Стефаник из Републиканске странке. „Катастрофалан неуспех на међународној сцени, који никада неће бити заборављен."

Генерал Марк Мили, председавајући Заједничког начелника штаба САД, одбацио је оваква поређења: „Не видим такав развој догађаја", рекао је генерал новинарима. „Можда грешим, ко зна, не можете да предвидите будућност, али талибани једноставно нису војска Северног Вијетнама. То није иста ситуација."

И једна и друга ситуација ипак се окончала не само фијаском него чак и истим призором: хеликоптера који полеће са крова амбасаде.

Само шеснаест година мира у историји САД

Портпарол кинеског Министарства спољних послова Ванг Венбин недавно је подсетио на неке чињенице из америчке историје. Током 240 година историје, Сједињене Државе су провеле у миру само 16 година. САД су од завршетка Другог светског рата одговорне за око 80 одсто оружаних сукоба у свету.

САД су, такође, највећи прекршитељ суверенитета других земаља. НАТО ратови против Авганистана, Ирака и Сирије резултирали су са више од 900.000 погинулих, рекао је портпарол.

Веома је тешко побројати све случајеве војних агерсија и инвазија на суверене земље које су водиле САД. Ипак, већ на први поглед јасно је да је реч не само о најратоборнијој савременој већ и најагресивнијој сили у историји света.

Коначно, ако се дефиниција инвазије прошири на све случајеве у којима су америчке снаге ступале „у интеракције са страним земљама или територијама", могуће је навести на стотине инцидената од момента оснивања САД. У ствари, према историчарима Кристоферу Келију и Стјуарту Лејкоку, САД су биле „војно укључене у све земље на свету", изузев три: Андоре, Бутана и Лихтенштајна.

За то време, САД себе рекламирају као „светионик слободе". Америчка пропаганда је, барем до сада, била углавном успешна.

„Америчка пропаганда има своје структуре дезинформација, употребе реторике, искривљавања језика, које су веома убедљиве, али су заправо гомила лажи", констатовао је аустралијски новинар Џон Пилџер. „Они имају новац, имају технологију, имају сва средства да се извуку, а то заправо и раде."

Пут милитаристичког империјализма

Другим речима, Америка већ неко време живи од рата и за рат. Зашто је то тако, објаснио је амерички писац Гор Видал, који се посветио писању политичких есеја и постао „бриљантни хроничар америчке политичке сцене."

Америка није никакав „Град на гори", тврдио је Видал, а још мање „шампион демократије". Америка је држава којом хладнокрвно владају банкари, крупни бизнис и, изнад свега, свемоћни војноиндустријски комплекс, са својим безбедносним службама.

Укратко: „Сједињене Државе нису нормална земља." САД су окрутна империјалистичка сила нашег доба. Некадашња „домовина храбрих" постала је земља „под војним управом и под војном контролом". С америчком (утопијском) републиком је коначно завршено, тврдио је Видал, Сједињеним Државама данас влада „империјално председништво".

У годинама после Другог светског рата, САД су неопозиво закорачиле путем милитаристичког империјализма, а Америка је претворена у праву „ратну машину", у најгору ноћну мору човечанства, која никог не ослобађа већ једино поробљава.

После Другог светског рата, САД формирају у целости милитаризовано друштво, потпуно посвећено освајањима. Америка ни данас не престаје да се наоружава. Коначно, „ми (Американци), односно наши цењени савезници, наоружали смо до зуба цео свет". А са тим пада још један лажни амерички мит: онај о америчкој демократији.

Епизода у Перл Харбуру

Стварање „државе националне безбедности" везује се за 1950. годину. После тог датума, САД су учествовале у приближно три стотине ратова у различитим деловима света, и то без одобрења Конгреса као што захтева Устав.

Последњи рат који се водио са овим одобрењем био је онај који је започео јапанским нападом на луку Перл Харбур 1941, после чега су САД ушле у Други светски рат.

То није био никакав чин алтруизма; у том рату САД нису никог „ослобађале", нити су биле невина жртва. „Рузвелт је", тврдио је Гор Видал, „желео да Сједињене Државе уђу у рат против Хитлера, али је, такође, знао и да је 80 одсто Американаца против тога. Знао је и да је једини начин да се то промени велики шок, и зато је одлучио да испровоцира Јапанце, који су били савезници Немачке и Италије, тако што ће их одсећи од залиха нафте. Напад на Перл Харбур је Рузвелту вредео више него неколико дивизија."

Нацистичку Немачку није сломила Америка, подсећа Видал, победу над Хитлеровим Трећим рајхом извојевао је Совјетски Савез, уз огромне жртве, што је после рата сасвим погрешно представљано. Стаљин и СССР су претворени у непријатеља горег и од Хитлера, у лажну претњу за америчку нацију.

Контрола над целокупном планетом

Антикомунизам тада постаје „званична религија САД", а СССР „империја зла", јер је Америци био неопходан архинепријатељ, како би, током наредних деценија, могла да буде створена милитаристичка „држава националне безбедности". Званично, ова „држава у држави" настаје доношењем Закона о националној безбедности (1947), који на снагу ступа 1950. године.

О тој „болесној империјалистичкој амбицији" америчких елита Видал пише: „Труманова доктрина јасно каже шта занима САД након Другог светског рата – постизање контроле над целокупном планетом. Американци се, међутим, опиру улози светских полицајаца. Та језива амбиција мучи само државне вође." Амерички народ треба једино да плати скупу цену, прави данак у крви, ове „високе амбиције".

Председника Џорџа Буша Млађег Видал назива „најсмртоноснијим бранитељем корпоративне Америке". Видалова књига „Непрекидан рат за непрекидан мир", посвећена Бушовом „бескрајном рату против тероризма", у Америци се, очекивано, суочила са завером ћутања.

„Ипак, доживели смо неуспех у сваком аспекту наших настојања да покоримо Блиски исток", констатовао је писац. А то је тек почетак краха САД. „И сам 'рат против тероризма' био је измишљотина."

Прескупи и узалудни пројекат „државе националне безбедности" је од самог почетка био осуђен на пропаст. Америчка империја, писао је Видал, пропала је тачно 16. септембра 1985, када је Министарство трговине објавило да су САД постале земља дужник.

Кварови у америчкој ратној машини

Истину о свему томе требало је сакрити. А требало је сакрити и крваве трагове злочина „државе националне безбедности", у Америци као и у „остатку света". То је посао коме се већ деценијама посвећују „пси чувари" америчке империје.

Гор Видал је упозоравао да захукталој машини америчког милитаризма предстоји неизбежни слом: „Наше ослобођење од овог система догодиће се као резултат економског краха. То је неизбежно, имајући у виду огромне дугове које смо нагомилали. И то, у неком моменту, мора довести до распада економског система. Све је то врло очигледно."

Данас је све то још очигледније него пре једну или две деценије (Видал је умро 2012). „Ратна машина" се прегрејала; убилачки механизам је у квару. Дугови су пробили све замисливе лимите. Америчке политичке елите се данас, дајући милијарде долара за Украјину, праве да то не примећују.

Данашња Америка још има снаге да води скупе „посредничке ратове", као у Украјини, али више не би била у стању да поднесе „нови Вијетнам" или „нови Авганистан".

Све у свему, како закључује Пилџер: „Током мог живота, Сједињене Државе срушиле су или покушале да свргну преко 50 влада, углавном демократских. Оне су се мешале у демократске изборе у 30 земаља. Бацале су бомбе на народе у 30 земаља, већином сиромашних и беспомоћних. Покушале су да убију лидере 50 земаља. Бориле су се за сузбијање ослободилачких покрета у 20 земаља."

„Обим и размере овог масакра углавном нису препознати (код куће)," додаје Пилџер, „а исти званичници и даље доминирају англоамеричким политичким животом."

rt.rs

 

‘Nijemci, naprijed!’

pcnen.com

'Nijemci, naprijed!'

30–38 minutes


Autor: Wolfgang Streeck

Prema Hofstadterovom zakonu, koji se očigledno oslanja na Marfijev zakon, „sve traje duže nego što ste očekivali". Prošle godine prvi se sa tim pravilom suočio ruski gospodar rata Putin, koji je, naravno, mogao da sebe poštedi muka da je sledio primer Trockog i Mao Cedunga i proveo neko vreme čitajući Klauzevica. Pošto specijalnom vojnom operacijom nije uspio da zauzme Kijev za nedelju ili dve, kao što je bilo planirano, i da tako jednom zauvek bude stavljena tačka na ukrajinski endogeni fašizam i egzogeno zapadnjaštvo – Putin je morao da se suoči sa neprijatnom perspektivom pravog rata neograničenog trajanja, ne samo s Ukrajinom već i, u ovom ili onom obliku, sa Sjedinjenim Državama.

Manje od godinu dana kasnije u sličnoj situaciji našao se Putinov američki kolega Bajden. Ukrajinska pobeda nije na vidiku, a serije ekonomskih sankcija protiv Rusije i Putinovih oligarha nanele su zapanjujuće malu štetu ruskoj sposobnosti da zadrži Donbas i poluostrvo Krim. Međuizbori u novembru 2022. godine, na kojima su demokrate izgubile većinu u Predstavničkom domu, nepogrešivo su ukazali na to da je spremnost američkog biračkog tela da finansira avanturu Bajden-Blinken-Salivan-Nuland daleko od bezgranične. Rat iscrpljivanja kome se ne nazire kraj, sve više postaje potencijalno opterećujući na predsedničkim izborima 2024. godine.

Još jedno povlačenje poput avganistanskog ne dolazi u obzir budući da ono iz 2021. još nije zaboravila čak ni ozloglašeno zaboravna američka javnost. Putin nema izbora, on mora da nastavi sa onim što je započeo ili da bude proklet. Sada je na Bajdenovoj administraciji da odluči kako će se rat razvijati. Početkom marta 2023. izgledalo je da Sjedinjene Države moraju da biraju između dve široke alternative, i to brzo. Prvu možemo nazvati Kineski izlaz. Od Šolcove jednodnevne posete Pekingu 4. novembra, Kina i Si lično su više puta istakli da se upotreba nuklearnog oružja, uključujući i taktičko na ograničenom ratištu, mora isključiti pod svim okolnostima. Iz očiglednih razloga, ovo se više ticalo Rusije nego SAD ili Ukrajine, s obzirom na sada lako vidljive nedostatke ruskih konvencionalnih snaga. Sa vojnim budžetom koji je jedva veći od nemačkog – koji se smatra prilično neadekvatnim iz perspektive Zeitenwende (nemačka prekretnica – naziv govora u Bundestagu kancelara Olafa Šolca 27. februara 2022. povodom ruskog napada na Ukrajinu, prim. prev). Rusija, za razliku od Nemačke, mora da održava nuklearni arsenal, uključujući strateški interkontinentalni, jednak kapacitetu Sjedinjenih Država. Zbog toga preostaje nedovoljno sredstava za ruske konvencionalne vojne snage. Posledice su postale evidentne kada se ruska vojska pokazala nesposobnom da zauzme Kijev, koji se nalazi oko 300 kilometara od rusko-ukrajinske granice.

Signalizirajući Rusiji, koja zavisi od Kine kao najbližeg i najmoćnijeg saveznika, da nuklearni odgovor na ukrajinsko napredovanje uz upotrebu američkog naoružanja neće biti prihvaćen, Kina je učinila Sjedinjenim Državama i NATO-u važnu uslugu, dovoljno važnu da je malo verovatno da je to učinjeno bez neke protivusluge. Postoje indicije da su zauzvrat Sjedinjene Države morale da se obavežu da će zadržati vojnu snagu Ukrajine na nivou na kome ona ne može da Rusiju dovede u situaciju da mora da pribegne nuklearnom oružju. Rezultat ovakvog dogovora, ako on zaista postoji, što se čini verovatnim, bio bi u suštini „zamrzavanje" rata: zaustavljanje dve vojske na sadašnjim teritorijalnim položajima koje bi moglo da traje godinama.

Štaviše, ako bi Sjedinjene Države bile voljne, diplomatija ove vrste pod okriljem Kine mogla bi da se nastavi. Nije dug put od prekida vatre do nečega poput mirovnog sporazuma, čak i ako se ispostavi da je nestabilan kao u Bosni ili na Kosovu. Sjedinjene Države bi morale da obuzdaju radikalizam ukrajinske vlade, što ne bi trebalo da bude previše teško s obzirom na to da su SAD pomogle da se ona dovede na vlast: „Bog dao, bog uzeo, neka je blagosloveno ime božije." Međutim, iz američke perspektive, važna mana u ovoj vrsti rešenja sukoba bila bi to što bi Kinezi, u zamenu za svoje dobre usluge i, ustvari, njihovu pomoć oko Bajdenovog reizbora, mogli da očekuju ustupak u Aziji koji bi Bajdenu otežao da uradi ono što on očigledno želi da učini nakon Ukrajine – da napadne Kinu, na ovaj ili onaj način. Tako bi on izbegao ono što se u aktuelnim američkim strateškim debatama naziva „Tukididova zamka" – sadašnji hegemon mora da napadne rivala koji je u usponu dovoljno rano da bi bio siguran da će pobediti.

Koliko god bila primamljiva perspektiva izlaska iz ukrajinskog blata, postoje znaci da Sjedinjene Države naginju ka drugom, alternativnom pristupu, koji bismo mogli nazvati evropeizacijom, pa čak i germanizacijom rata. Setite se vijetnamizacije? Iako je ta strategija bila neuspešna jer su na kraju Sjedinjene Države bile poražene, a ne njihov regionalni saveznik – koji nikada nije bio ništa više od ploda američke mašte – ipak je ona obezbedila predah za SAD. Takođe, omogućila je propagandnoj mašineriji da američkoj javnosti proda verziju o časnom povlačenju sa bojnog polja, koje je u najboljoj nameri dalju borbu prepustilo politički pouzdanom i vojno sposobnom savezniku. Nije bilo takvog saveznika u jugoistočnoj Aziji 1960-ih, ali u Evropi 2020-ih stvari bi možda mogle biti drugačije. Za razliku od Avganistana, Sjedinjene Države bi mogle uspeti da se polako izvuku od operativnog vođenja Ukrajinskog rata, umesto da ga vode. One bi mogle da materijalnu podršku, taktičke odluke i saopštavanje loših vesti ukrajinskoj vladi prepuste lokalnom potkomandantu koji bi, ako bi stvari krenule naopako, mogao da posluži kao žrtveni jarac i dežurni krivac.

Ko bi mogao da uradi taj posao? Evropska unija sigurno ne. Sadašnja predsednica Komisije, Ursula fon der Lajen, dok je bila ministar odbrane Nemačke pre nego što se preselila u Brisel, smatrana je nekompetentnom, a samo je za dlaku izbegla parlamentarnu istragu zbog njenog jadnog učinka. Što je još važnije, EU nema pravog novca, a ko u Briselu odlučuje, o čemu i sa kim, misterija je čak i za insajdere. To obično dovodi do sporih, dvosmislenih i neodgovornih odluka – koje nisu korisne u ratu. Taj posao se ne može dodeliti ni Ujedinjenom Kraljevstvu, koje se bregzitom odvojilo od zakonodavne mašinerije EU. Takođe, Velika Britanija već služi kao globalni ađutant za Sjedinjene Države, pomažući im da izgrade svetski front protiv Kine, potencijalno sledećeg cilja američkog večitog rata. Podjednako ne dolazi u obzir i čuveni francusko-nemački „tandem", za koji niko sa sigurnošću ne zna da li je išta više od novinarske ili diplomatske himere.

Ostaje samo Nemačka. Gledajući unazad, čini nam se da su je SAD već neko vreme pripremale kao svog poručnika za ukrajinski deo globalnog rata za „zapadne vrednosti". Germanizacija sukoba bi poštedela Bajdenovu administraciju od obaveze da daje ustupke Kinezima jer su joj pomogli da se povuče iz rata koji preti da u SAD-u postane nepopularan. Napori da se Nemci regrutuju kao evropske pomoćne jedinice mogu se oslanjati na nasleđe Drugog svetskog rata, koje uključuje snažno američko vojno prisustvo u Nemačkoj, koje je i dalje delom pravno zasnovano na bezuslovnoj kapitualciji 1945. Trenutno je oko 35.000 američkih vojnika stacionirano u Nemačkoj, sa 25.000 članova porodica i 17.000 zaposlenih civila, više nego bilo gde drugde u svetu osim, ​​kako se čini, na Okinavi. Sjedinjene Države imaju 181 vojnu bazu koje su raspoređene po celoj zemlji, od kojih su najveće Ramštajn u pokrajini Rajna-Palatinat i Grafenver u Bavarskoj. Ramštajn je služio kao operativni štab u Ratu protiv terorizma – između ostalog i za koordinaciju transporta zatvorenika iz celog sveta u Gvantanamo – i nastavlja da bude komandno mesto za američke intervencije na Bliskom istoku. U američkim bazama u Nemačkoj nalazi se nepoznat broj nuklearnih bojevih glava, od kojih bi neke trebalo da upotrebi nemačko vazduhoplovstvo za napade na ciljeve koje su odredile SAD upotrebom bombardera sa američkim sertifikatom (pod okriljem onoga što se zove „nuklearno učešće").

Bilo je trenutaka u posleratnoj eri kada su nemačke vlade pokušavale da razviju sopstvenu politiku nacionalne bezbednosti – poput detanta Vilija Branta, na koji su Nikson i Kisindžer gledali sa sumnjom. Tu spada i Šrederovo odbijanje, zajedno sa Širakom, da se pridruži koaliciji zapadnih država u neuspešnoj potrazi za oružjem za masovno uništavaanje u Iraku; Merkelova je 2008, zajedno sa Sarkozijem, uložila veto na prijem Ukrajine u NATO; Merkelova je sa Olandom pokušala da posreduje u nekoj vrsti nagodbe između Rusije i Ukrajine što je dovelo da sporazuma iz Minska, I i II; Nemačka kancelarka je tvrdoglavo odbijala da prihvati zahtev NATO-a o budžetu za odbranu od 2% BDP-a. Do 2022. godine, međutim, slabljenje Socijaldemokratske partije i uspon Zelenih oslabili su nemački kapacitet i želju za malo strateške autonomije. O tome je dva dana nakon rata svjedočio Šolcov govor Zeitenwende u Bundestagu, koji je predstavljao obećanje Sjedinjenim Državama da se neće ponoviti neposlušnost Branta, Šredera i Merkelove.

Šolc se možda nadao da će specijalni fond od 100 milijardi evra (Sondervermögen) izdvojen za unapređenje Bundesvera, koji se finansira zaduživanjem i stoga je nevidljiv u standardnim fiskalnim računima, ublažiti sve preostale sumnje u nemačku neposlušnost. Umesto toga, prva godina Ukrajinskog rata dovela je do niza testova prave iskrenosti nemačkog preobraćenja od posleratnog pacifizma u anglo-američko zapadnjaštvo. Kada su ne više od nekoliko nedelja nakon govora Zeitenwende, skeptični posmatrači primetili da trošenje fonda od 100 milijardi evra nije ni počelo, nemačkoj vladi nije bilo dovoljno da istakne da nova vojna oprema mora biti prvo naručena pa onda plaćena, već i da pre toga ona mora biti izabrana. Dakle, da bi pokazala svoju dobru volju, Nemačka je požurila da potpiše ugovor za 35 borbenih aviona F-35 sa vladom Sjedinjenih Država – a ne, kako se moglo očekivati, sa proizvođačima, Lokid Martinom i Nortrop Grumanom. Avion, koji je dugo bio predmet želje ministra spoljnih poslova Zelenih, trebalo bi da zameni navodno zastarelu flotu aviona Tornado koju Nemačka održava za svoje „nuklearno učešće". Za procenjenu cenu od 8 milijardi dolara, uključujući popravku i održavanje, obećano je da će avioni F-35 biti isporučeni do kraja decenije, uz jedinstvenu odredbu da američka vlada može jednostrano da poveća cenu ako smatra da je to svrsishodno.

Kako se ispostavilo, posao sa F-35 Nemcima nije doneo ništa više od kratkog predaha. Dok su se službe i lobisti iz Nemačke i šire borili oko toga na šta bi se ostatak fonda najbolje potrošio, Šolc je, da smiri američko nestrpljenje, otpustio ministarku odbrane Kristinu Lambreht, starog partijskog jurišnika SPD-a koja je na taj položaj postavljena protiv njene volje da bi se zadovoljili tobožnji javni zahtevi za rodnim paritetom. Neposredno pre njenog razrešenja, jedna od pretendentkinja na taj resor, koja je obavljala funkciju ombudsmana Bundesvera, zahtevala je da se fond od 100 milijardi evra poveća na 300 milijardi evra. Nekoliko dana kasnije položaj je pripao Borisu Pistorijusu, dotadašnjem ministru unutrašnjih poslova države Donja Saksonija, čoveku koji takođe nije imao vojnog iskustva, ali je zračio nečim poput svestrane menadžerske kompetencije. Jedna od prvih stvari koje on je uradio bila je da je razrešio do tada pažljivo negovanu nejasnoću u govoru Zeitenwende, a to je da li će redovni budžet za odbranu povećati sa 100 milijardi evra za 2 posto, kako je tražio NATO, ili će to biti dodatak na 2 posto, kao novčana kazna za raniji nemar. Prema Pistorijusu, u pitanju je ovo drugo, tako da bi redovna potrošnja za odbranu morala da raste za 10 milijardi evra svake godine, nekoliko godina, iznad i izvan onoga što se troši na Sondervermögen. Štaviše, kada je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg stavio je do znanja da je 2 posto samo minimum, Pistorijus se među prvima saglasio. Stoltenbergova izjava došla je u momentu kada je saopšteno da će on biti sledeći guverner centralne banke Norveške. Ako je ikada postojala sinekura, onda je to.

U septembru 2022. godine, sledeći test, opet težak, bio je uništenje gasovoda Severni tok 1 i 2, prema rečima Simora Herša, od strane američko-norveškog udarnog odreda. U vezi s tim zadatak nemačke vlade bio da se pretvara da nema pojma ko je to uradio, da ćuti o tome i da natera štampu ili da učini isto ili da saopšti javnosti da je krivac Putin. Ovaj ispit je briljantno položen. Kada je članica Bundestaga iz partije Linke – jedina od 709 poslanika – nekoliko nedelja nakon događaja pitala vladu šta zna o tome, rečeno joj je da zbog Staatswhl – državnog razloga – na takva pitanja neće biti odgovoreno – ni sada, ni u budućnosti. (Dan nakon što je Herš objavio svoje nalaze, Frankfurter algemajne je o tome izvestio  pod naslovom Kreml: USA haben Pipelines beschädigt (Kremlj: SAD oštetile gasovode).

Još jedan ispit lojalnosti, dugotrajniji i kumulativniji, vođen uporedo sa bitkom za budžet, odnosio se na isporuku oružja i municije ukrajinskoj vojsci. Ukrajina je od 2014. imala daleko najveće godišnje povećanje potrošnje na odbranu, koje nisu plaćali njeni oligarsi, već Sjedinjene Države, u potrazi za takozvanom "interoperabilnošću" između ukrajinske vojske i NATO-a (zvanično je najvljeno da će biti postignuta 2020.). Verovatno je to bio razlog za zabrinutost među ruskim generalima – koji su sigurno bili svesni da će njihove konvencionale snage biti zapostavljene nakon Putinove odluke da ruski nuklerani arsenal prati modernizaciju američkih nuklearnih snaga. Od prvog dana ruskog napada NATO je od država članica tražioo da pošalju sve moćnije oružje u Ukrajinu i u sve većem broju. Kako je postalo očigledno da Ukrajina neće moći da se održi bez stalnog priliva materijalne podrške od oživljenog Zapada, SAD su insistirale da evropske zemlje nose sve veći deo tereta, posebno one koje su krive za zanemarivanje svoje vojske, pre svega Nemačka.

Ubrzo se, međutim, pokazalo da nacionalne armije nisu bile oduševljene zbog toga što će morati da predaju deo svoje najdragocenije i najprestižnije opreme Ukrajini, uz tvrdnju da bi to umanjilo njihovu sposobnost da brane sopstvene zemlje. U osnovi njihovog oklevanja možda je bio strah da bi oružje isporučeno Ukrajincima moglo pasti u ruke neprijatelja, biti oštećeno u borbama bez mogućnosti popravke ili prodato na međunarodnom crnom tržištu – bez izgleda za nadoknadu čak i kada je u pitanju oprema koja je formalno bila samo pozajmljena. Druga zabrinutost odnosila se na izglede za ponovno naoružavanje kada se rat završi i na obnovu Ukrajine. Iz Brisela je neumorno najvljivano da je "Evropa" za tako nešto sposobnija nego ikad. Postojala je i zabrinutost, koju obično u javnosti iznose penzionisani visoki vojni oficiri, zbog toga što su evropske zemlje uvučene u rat, a prepustile su Ukrajincima da odlučuju o ratnim ciljevima i načinu vođenja rata – što su su zahtevale Sjedinjene Države i javno mnenje. Čini se da postoji i zabrinutost da bi, ako bi se rat iznenada završio, Ukrajina imala najveće i najbolje opremljene kopnene snage u Evropi.

Opet je Nemačka, ubedljivo najveća zapadnoevropska država, morala više od svih drugih da dokaže, pod budnim okom Sjedinjenih Država i međunarodnih medija, svoju spremnost da „stane uz Ukrajinu". U početku je tadašnji nemački ministar odbrane ponudio 5.000 šlemova i pancira za ukrajinsku vojsku, zbog čega su se saveznici, a sve više i javnost, rugali Nemačkoj. U narednim mesecima je traženo i isporučeno sve moćnije oružje, uključujući rakete protivvazdušne odbrane poput sistema Iris-T koji nema ni nemačka vojska i haubice (Panzerhaubitze 2000). Svaki put je Šolcova vlada povukla crvenu liniju i bila je prinuđena da je pređe pod pritiskom svojih saveznika, kao i dva manja koaliciona partnera, Zeleni i Liberali – prvi kontrolišu ministarstvo spoljnih poslova, a drugi odbor za odbranu Bundestaga, kojim predsedava poslanik FDP iz Diseldorfa, gde se nalazi sedište kompanije Rajnmetal, jednog od najvećih proizvođača oružja u Evropi i šire.

U zimu 2022. debata o naoružavanju Ukrajine počela je da se fokusira na tenkove. Konkretno, Nemačka je gurana korak po korak ka sve moćnijim modelima naoružanja, od oklopnih transportera do čuvenog borbenog tenka, Leopard 2, globalnog izvoznog uspeha koji proizvodi konzorcijum predvođen Rajnmetalom. (Oko 3.600 najnaprednijih Leoparda 2A5-plus prodato je širom sveta, uključujući i tako entuzijastičke pristalice zapadnih vrednosti kao što je Saudijska Arabija, kako bi joj se pomoglo u njenim neumornim naporima da donese mir Jemenu.) Delimično zbog toga što nemački tenkovi zauzimaju istaknuto mesto u ruskom istorijskom pamćenju, ali i zbog toga što nije bilo znakova da će se Nemačka pitati o tome za šta će se njeni tenkovi koristiti (od ukrajinske granice do Moskve nema više od 500 kilometara), Šolc je u početku, kao i obično, iznosio razloge zašto Leopard 2, na žalost, nije moguće isporučiti. Kao odgovor, neki od saveznika Nemačke, posebno Poljska, Holandija i Portugal, dali su do znanja da su voljni da doniraju svoje Leoparde, čak i ako Nemačka nije spremna da to učini. Poljska je čak najavila da će poslati Leoparde u Ukrajinu, ako bude potrebno, bez nemačke dozvole – što je zakonski uslov nemačke politike izvoza oružja.

Način na koji se ova priča odigrala možda je bio od formativnog značaja za budući tok događaja. Saterana od strane svojih evropskih saveznika, Nemačka se više nije protivila slanju Leoparda u Ukrajinu, pod uslovom da Sjedinjene Države takođe pristanu da isporuče njihov glavni borbeni tenk, M1 Abrams (još jedan svetski izvozni hit, sa ukupnom proizvodnjom do sada od 9.000 komada). Kao „prvi korak" Nemačka je obećala da će obezbediti 14 od svojih 320 Leoparda, koji će biti predati Ukrajini u roku od tri meseca. Potom bi bila formirana dva tenkovska bataljona, sa po 44 tenka Leopard 2, od sopstvenih Leoparda i onih koji se očekuju od evropskih partnera – uključujući obuku, rezervne delove i municiju – koji bi bili isporučeni ukrajinskoj vojsci I spremni za borbenu upotrebu. (Prema procenama stručnjaka, Ukrajini je potrebno oko 100 najnaprednijih Leoparda za značajno poboljšanje njenih vojnih kapaciteta.)

U tom trenutku, međutim, u vreme održavanja Minhenske bezbednosne konferencije, usledila su dva neprijatna iznenađenja. Prvo, nemački evropski saveznici, kada je nemački otpor bio savladan, počeli su da iznose razloga zbog kojih ne mogu da isporuče svoje Leoparde, prepuštajući snabdevanje borbenih tenkova u suštini Nemcima. (Sve u svemu, NATO raspolaže sa oko 2.100 Leoparda 1 i 2.) Drugo, američki istraživački novinari, posebno iz Volstrit žurnala, otkrili su da će se tenkovi Abrams pojaviti u Ukrajini tek za nekoliko godina, ako i tada. Nemački pregovarači su to izgleda prevideli, ili su od njih američke kolege tražile da to previde, a sigurno to nije predočeno nemačkoj javnosti.

Na kraju, dakle, Šolcova vlada ostala je kao praktično jedini dobavljač borbenih tenkova za Kijev. Ono što je ovo učinilo još neprijatnijim je to što je ukrajinska vlada upravo na dan kada su Nemci pristali na dogovor o Leopardima objavila da će, sada kada je to postignuto, sledeće stavke na njenoj listi želja biti borbeni avioni, podmornice i bojni brodovi, bez kojih nema nade da Ukrajina može dobiti rat. (Bivši ambasador Ukrajine u Nemačkoj, izvesni Andrej Melnik, koji se vratio u Kijev i sada je zamenik ministra spoljnih poslova, 24. januara je tvitovao na engleskom: „Aleluja! A sada, dragi saveznici, hajde da uspostavimo moćnu koaliciju borbenih aviona za Ukrajinu sa F-16 i F-35, Eurofajter & Tornado, Rafal & Gripen mlaznjacima i svime što možete da isporučite da spasite Ukrajinu!") Povrh toga, na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti ukrajinska delegacija je zatražila od SAD i Velike Britanije kasetne i fosforne bombe, zabranjene međunarodnim pravom, ali, kako su Ukrajinci istakli, imaju ih u velikom broju njihovi zapadni saveznici. (Frankfurter algemajne, koji je uvek želeo da ne zbuni svoje čitaoce, u svom izveštaju je nazvao kasetne bombe umstritten – „kontroverznim" – umesto ilegalnim.)

Za nemačku vladajuću koaliciju, ali i za Bajdenovu administraciju, ključno pitanje u vezi sa dodeljivanjem vodeće uloge Nemačkoj je da li je posleratni pacifizam u njoj još uvek dovoljno jak da omete ovakvu zamisao. Odgovor je da možda i nije. Kao i u Sjedinjenim Država, čini se da je ukidanje obavezne regrutacije olakšalo da se rat prihvati kao odgovarajuće sredstvo u službi dobra. Za razliku od Ukrajine, nemački sinovi, momci i muževi nisu u opasnosti da moraju da idu u borbene redove. U velikim delovima mlađe generacije, moralni idealizam prikriva sirovi materijalizam ubijanja i umiranja. Unutar i oko Zelene partije pojavilo se, među onima koji su do skoro pripadali postherojskoj generaciji, nešto poput novog osećanja herojstva. Nema više roditelja, čak ni baba i deda, koji bi mogli da iz prve ruke svedoče o životu i smrti u rovovima. Pojavili su se snovi o pedantno čistom ratu, koji se vodi striktno prema Haškoj konvenciji, barem sa naše strane. Ne radi se više o ratu, već o zločinu i kazni, sa krajnjim ciljem, po cenu stotina hiljada ljudskih života, da se Putin izvede pred sud.

Možda su na delu i specifično nemački faktori. U okviru zelene generacije, nacionalizam kao izvor društvene integracije, uspešno je zamenjen, više nego bilo gde drugde u Evropi, prodornim manihejstvom koji deli svet na dva tabora, dobro i zlo. Postoji hitna potreba da se razume ova promena u nemačkom Zeitgeistu, koja se, čini se, postepeno i uglavnom neprimetno razvijala. To implicira da, za razliku od sveta nacija, ne može biti mira zasnovanog na ravnoteži snaga i interesa, već samo bespoštedna borba protiv sila zla, koje su suštinski iste na međunarodnom i unutrašnjem planu. Jasno je da ovo ima neku sličnost sa američkom koncepcijom politike, koju podjednako dele neokonzervativci i demokratski idealisti, a koju oličava Hilari Klinton. Čini se da je taj sindrom posebno jak na levoj strani nemačkog političkog spektra, koji je u prošlosti mogao biti prirodna osnova pokreta protiv rata i za mir ili barem za prekid vatre. Sada, međutim, čak ni Die Linke nije podržala mirovne demonstracije koje su 25. februara organizovale Sara Vagenkneht i Alis Švarcer, nemačka feministička ikona, uz rizik da se partija raspadne i prestane da bude politička snaga.

Štaviše, posleratni Nemci su dugo sa simpatijama slušali ne-Nemce kada su im ovi pripisivali kolektivne moralne nedostatke i zahtevali poniznost u ovom ili onom obliku. Teško je zamisliti kako drugačije objasniti izuzetnu popularnost koju uživa gore pomenuti bivši ukrajinski ambasador u Nemačkoj, Melnik, nepostiđeni obožavatelj teroriste, nacističkog saradnika i ratnog zločinca Stepana Bandere i drugi vođe ukrajinskih nacionalista. Putem Tvitera, Melnik je nemilosrdno kritikovao nemačke političke ličnosti, od saveznog predsednika Franka-Valtera Štajnmajera naniže, zbog toga što ne podržavaju dovoljno Ukrajinu, i to jezikom koji bi u svim drugim zemljama doveo do oduzimanja njegove akreditacije. Gotovo da nije prošla nijedna nedelja u kojoj Melnik nije bio pozvan u neku od televizijskih emisija da optuži nemačke političke lidere za genocidnu zaveru sa Rusijom protiv ukrajinskog naroda. Imenovan za zamenika ministra spoljnih poslova u jesen 2022. godine, Melnik je nastavio da zauzima istaknuto mesto u nemačkoj debati o obavezama zemlje prema Ukrajini. Na primer, pozivajući se na članak u Zidojče cajtungu u kome se Jirgen Habermas zalaže za prekid vatre u Ukrajini kako bi se omogućili mirovni pregovori, Melnik je tvitovao: „To što je Jirgen Habermas takođe tako drsko u Putinovoj službi ostavlja me bez reči. Sramota za nemačku filozofiju. Imanuel Kant i Georg Fridrih Hegel bi se od stida okrenuli u grobu." (Da biste procenili ton većeg dela diskusije, pogledajte tvit mladog ambicioznog komičara, Sebastijana Bilendorfera: "Sahra Vagenkneht je jednostavno prazna ljuštura potpuno mentalno i ljudski izopačenog klastera ćelija. Ne treba je pozivati u debate, treba je lečiti." Dan kasnije: „Tviter je obrisao tvit. Za žaljenje. Istina ostaje.")

Sve u svemu, čini se da postoji zajednički pokušaj Sjedinjenih Država i NATO-a da uvuku Nemačku u rat, sa sve istaknutijiom ulogom i u sve većem obimu. Tokom protekle godine, druge evropske zemlje su naučile kako da gurnu Nemačku napred kako bi same mogle da ostanu po strani (Holandija) ili da slede svoje interese sa većim izgledima za uspeh (Poljska i baltičke države). Nemačka, zauzvrat, umorna od toga da je drugi guraju napred, možda je sklonija da gura samu sebe. Već prošle godine, socijaldemokratski lideri, uključujući novog predsednika stranke Larsa Klingbejla, govorili su o potrebi Nemačke da vodi Evropu i njihovoj spremnosti da to učine. Važno je da se Francuska više nije pominjala u ovom kontekstu. Pošto se predugo pretvarala da nije umešana, samouverenija Nemačka bi sada mogla da je tretira upravo tako.

Nemačka uloga mogla bi da preraste u ulogu privilegovanog političkog i vojnog podizvođača Sjedinjenih Država. Nemačka je dovoljno javno ponižena u epizodama Severnog toka i Leoparda 2 i shvatila je da mora biti spremna da vodi Evropu u intersu SAD, kako bi izbegla da na to bude naterna iz Vašingtona. Naređenja će iz Vašingtona stizati preko Brisela, pri čemu Brisel nije EU, već NATO. Nova linija komandovanja demonstrirana je redosledom sedenja na konferencijama u Ramštajnu, sa Sjedinjenim Državama, Ukrajinom i Nemačkom na čelu stola. U novorazvijenom kapacitetu Nemačka bi bila zadužena da sakupi i plati oružje za koje ukrajinske snage smatraju da im je potrebno za njihovu konačnu pobedu, a ako do te pobede ne dođe, Nemačka bi, umesto Sjedinjenih Država, bila proglašena krivom – zbog nesposobnosti, kukavičluka, škrtosti, i naravno, simpatija prema neprijatelju.

Na kraju će Kina, a ne Međunarodni sud, biti ta koja će odlučivati koje je akcije Rusiji dopušteno poduzeti.

Kako vreme prolazi, indirektno nemačko učešće u ratu moglo bi da postane sve direktnije, a da se zemlja kreće ka sve klizavijem terenu – poput njene uloge snabdevača oružjem. Značajan broj ukrajinskih trupa se već obučava u Nemačkoj, u američkim bazama, ali sve više i u bazama Bundesvera. Ne mali broj Nemaca, uglavnom desnih radikala, bori se u međunarodnim jedinicama zajedno sa ukrajinskom vojskom. Vrlo brzo, Leopardi koji su raspoređeni u Ukrajini moraće da budu servisirani i popravljeni, što bi moglo zahtevati njihovo slanje nazad u Nemačku. Rajnmetal je najavio da će u Ukrajini otvoriti fabriku za proizvodnju oko 400 Leoparda godišnje, očigledno pretpostavljajući da će rat trajati dovoljno dugo da tenkovi ukrajinske proizvodnje stignu na ratište i da fabrika bude profitabilna. Naravno, fabrika će morati da bude zaštićena protivvazdušnom odbranom – kojom, pretpostavlja se, najbolje upravljaju iskusni nemački timovi. Što se tiče borbenih aviona, oni bi najbezbednije bili smešteni dalje od ratišta, možda negde u Rajnskoj oblasti gde već postoje objekti neophodni za njihovo održavanje. Stručnjaci za međunarodno pravo će raspravljati o tome da li ovakva zakulisna podrška čini ili ne čini državu učesnicom u ratu – na kraju će Kinezi, a ne sud, biti ti koji će odlučiti koje akcije Rusija može da preduzme kao odgovor.

Šolc je 4. marta iznenada posetio Vašington, a nijedna strana nije saopštila o čemu je 80 minuta razgovarao sa Bajdenom. Možda je Šolc ozbiljno upozoren, pri čemu mu je Bajden, bez sumnje, objasnio od kolikog je značaja za Nemačku da bude politički, materijalno i vojno pouzdan saveznik Zapada. Verovatno mu je isporučen i "narativ" koji su američke tajne službe smislile da se suprotstave Heršovom izveštaju. Nemcima je predočeno da će to biti zvanični preliminarni rezultat njihove sopstvene istrage, podvrgavajući ih tako još jednom credo quia absurdum testu koliko su oni spremni da trpe zarad zapadnog jedinstva. Zanimljivo je da Vašington širi verziju po kojoj je „proukrajinska grupa" navodno odgovorna za napad, iako nije jasno da li je ona povezana sa ukrajinskom državom, ostavljajući otvorenu mogućnost da bi to moglo biti.

Sasvim je moguće da su Bajden i Šolc takođe razgovarali o tome šta da se radi u situaciji kada se mudrost svih vojnih stručnjaka, dovoljno trivijalna, više ne može čuvati u tajnosti – a to je da se kopneni rat na kraju može dobiti samo na terenu. U ovom trenutku moraće da se pozabave i pitanjem kako da se zameni veliki broj mrtvih, ranjenih ili nestalih ukrajinskih vojnika. Da li je možda nastupio momenat „evropske vojske", koju bi obučavao Bundesver i koja bi o nemačkom trošku bila opremljena kvalitetnim proizvodima iz Rajnmetala i drugih proizvođača? Dobrovoljci bi mogli biti regrutovani iz istočnoevropskih zemalja ili među potencijalnim imigrantima iz drugih regiona, koji bi na kraju mogli da dobiju evropsko državljanstvo – po uzoru na prvu evropsku vojsku, multinacionalne rimske legije. Komandanti na bojnom polju, neophodni čak i u doba veštačke inteligencije, tada bi mogli da imaju dva pasoša, jedan od njih ukrajinski ili „evropski". Mogli bi se naći i drugi načini da se Nemačka uključi u rat, osim povratka na obaveznu vojnu službu. Pošto Ukrajinci, prema fon der Lajen, hrabro daju svoje živote za naše „vrednosti", nema potrebe da Nemačka ponovo uvede obaveznu regrutaciju uz rizik da ne dobije podršku naroda. Mada, nikad se ne zna.

Postoji, međutim, drugi put kojim bi Nemačkam mogla krenuti kao evropska franšiza Sjedinjenih Država. Postoje naznake da su Amerikanci razočarani svojim ukrajinskim saveznikom zbog neprekidnih zahteva ukrajinske vlade za sve više oružja, posebno pošto spremnost Kongresa da nastavi da finansira rat opada. U pozadini se možda nazire i sećanje na javni zahtev Zelenskog za nuklearnu odmazdu SAD zbog navodnog ruskog raketnog napada na cilj u Poljskoj. Kasnije se ispostavilo da je bila u pitanju pogrešno usmerena ukrajinska raketa. Dodajte ovome javni zahtev za kasetnim bombama u trenutku euforije zbog uspeha u vezi sa isporukama Leoparda 2. Gledano iz ove perspektive, alternativni izveštaj američkih tajnih službi o uništenju gasovoda Severni tok mogao bi se razumeti kao signal upozorenja kijevskoj vladi.

Povlačenjem iz operativnog vođenja ukrajinskog rata i sklapanjem ugovora sa Nemačkom, Sjedinjene Države bi se mogle poštedeti neprijatnosti da obaveste Kijev da podrška Zapada njegovim ambicioznijim ratnim ciljevima nije neograničena. Nemačka, sa svoje strane, može pokušati da uradi ono što agenti ponekad rade ako njihov nalogodavac ne uspeva da kontroliše sve što oni rade navodno u njegovo ime. Pošto je preuzela evropsko vođstvo, kako to zahtevaju Sjedinjene Države, Nemačka bi se mogla naći u poziciji da se suprotstavi pokušaju Ukrajine da je uvuče dublje u rat. Možda ima za cilj više od pukog zamrzavanja sukoba, nešto poput rešenja nalik Minsku II. Pomažući Sjedinjenim Državama da se izvuku iz ukrajinskog rata, Nemačka bi sa njima mogla na kraju da obnovi lepo prijateljstvo.

Da li će Nemačka to zaista moći da uradi zavisiće delimično od toga da li će biti u stanju da ublaži novi entuzijazam za rat koji je zavladao u nemačkoj javnosti, posebno u njenom zelenkastom delu. Berbok i njeni sledbenici osuđuju kao izdaju i nepoštovanje ukrajinske borbe sve osim onoga što je potrebno za promenu režima u Moskvi. Duhovi prizvani da izazovu Zeitenwende možda neće lako isčeznuti kada im se to naredi. Retorika prve godine rata možda je za sada sprečila bilo kakvo postizanje mira koji ne znači potpunu ukrajinsku pobedu, čineći nemogućim okončanje pokolja u kratkom roku, čak i nakon što su Sjedinjene Države izgubile interesovanje za dalju involviranost. Postoji i činjenica da je uništavanje gasovoda, verovatno namerno, lišilo Nemačku mogućnosti da ponudi Rusiji nastavak isporuke gasa u zamenu za njeno učešće u nečemu poput mirovnog procesa. Optimalna varijanta sadržala bi priloženu mapu puta – da ne pomenemo salve ekonomskih sankcija koje su, de facto, nametnule Sjedinjene Države.

Tokom Bokserskog ustanka 1900. godine, evropski ekspedicioni korpus na čelu sa ser Edvardom Hobartom Simorom, admiralom Kraljevske mornarice, bio je na putu iz Tjencina u Peking. Blizu svog odredišta naišao je na žestok kineski otpor. U trenutku najveće opasnosti admiral Simor izdao je komandantu nemačkog kontingenta, admiralu Gvidu fon Usedomu, naređenje: „Nemci, napred!" Nemačka vojna tradicija na ovu epizodu gleda sa ponosom, kao na trenutak vrhunskog priznanja međunarodne zajednice za nemačku hrabrost. Istorija se ponekad ponavlja.

Članak Wolfganga Streecka Germans to the Front objavljen je 16. ožujka 2023. u New Left Review.

S engleskog preveo Miroslav Samardžić.

H-alter

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me

 

субота, 25. март 2023.

FELJTON: Kosovo – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji (II)

kosovo-online.com

FELJTON: Kosovo – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji (II) - Kosovo Online

8–10 minutes


Kosovo onlajn, uz saglasnost izdavača „Club Plus", objavljuje odlomke iz knjige bivšeg diplomate Vilijema Montgomerija „Kad ovacije utihnu – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji" (2016.), poglavlje 12 pod nazivom „Kosovo". Vilijem Montgomeri bio je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu od decembra 2001. do februara 2004. godine.

Razlike u odnosu na Bosnu

Međunarodna zajednica morala je da se uhvati u koštac s ozbiljnim nasilnim konfliktima u dva bliska područja u približno isto vreme: u Bosni i na Kosovu. Činjenica da su korišćeni tako različiti pristupi pokazuje koliko smo bili nesigurni oko toga koji bi način predstavljao najbolje rešenje. U Bosni je osnovan Savet za sprovođenje mira (PIC), sastavljen od glavnih međunarodnih igrača (uključujući Tursku, Rusiju, SAD i najznačajnije države EU), koji je imenovao visokog predstavnika za nadgledanje i primenu Dejtonskog sporazuma i mirne tranzicije. PIC je organizovao (i još čini) mesečne sastanke na kojima se analizira ostvareni napredak i pokreću nove inicijative. Tokom perioda kada sam bio član PIC, u svojstvu specijalnog predstavnika predsednika i državnog sekretara za primenu Bosanskog mirovnog sporazuma (od 1996. do 1997), imali smo veoma aktivnu ulogu u davanju smernica i interakciji s visokim predstavnikom.

Kosovo je stavljeno pod ukupnu kontrolu UN, što je na neki način značilo da niko nema kontrolu. Pregledi u Savetu bezbednosti UN vršeni su forme radi. OEBS je u Bosni obavljivao i besplatno isporučivao brojne kopije biračkih spiskova na uvid javnosti kao jednu od mera uspostavljanja poverenja. Isti taj OEBS na Kosovu strogo ih je skrivao od javnosti. To je urađeno jer je Unmik strahovao da će liste osporiti Srbi na Kosovu, kao i srpske vlasti u južnoj Srbiji koje su bile zabrinute zbog mogućeg dvostrukog glasanja Albanaca u tom području. Odbijen je direktan zahtev srpske vlade za dostavljanjem kopija.

U Bosni su povratak izbeglica u područja u kojima su bili manjina i puna sloboda kretanja bili dva najznačajnija principa za međunarodnu zajednicu. Mnogo štapova i šargarepa upotrebljeno je da se to ostvari. Na Kosovu je hitan povratak izbeglih Albanaca predstavljao glavni prioritet, ali data je samo hipotetička podrška povratku srpskih izbeglica. Do danas, više od deset godina po okončanju sukoba, veoma malo njih se vratilo i još ne postoji stepen komfora za Srbe koji bi značio da postoji puna sloboda kretanja. Više Srba napustilo je Kosovo od 2000. nego što ih se vratilo.

Stav kosovskih Srba

Neprijateljski stav međunarodne zajednice na Kosovu prema Srbima uglavnom se može objasniti činjenicom da su stranci došli u državu s talasom albanskih povratnika koji su mnogo propatili. Zatekli su opustošenu zemlju u kojoj je postojalo opipljivo osećanje da je opasni neprijatelj (srpska vojska i policija) polako primoran na povlačenje. Poistovetili su se s albanskim povratnicima i videli opseg zadatka koji ih čeka. Ponovno uspostavljanje funkcionalne vlade predstavljalo je krupan zadatak, budući da je suviše malo Albanaca imalo iskustva ili upravljačkih nadležnosti za vreme Miloševićevog režima. Međunarodna zajednica, predvođena Unmikom, osnovala je kancelariju u Prištini u kojoj su kosovski Albanci dobili gotovo sve poslove namenjene lokalnom stanovništvu.

Njihovi prvi susreti sa Srbima nisu bili ugodni i odredili su ton za naredne godine. Srbi su osećali ljutnju zbog štete nanete njihovoj imovini; zbog NATO bombardovanja; i zbog prekoreta sudbine kojim su prekonoć od dominanantne sile na Kosovu postali ugrožena manjina. Takođe su pretrpeli svireposti i maltretiranje u vakuumu između povlačenja srpske vojske i dolaska KFOR i njegovog preuzimanja pune kontrole. Kosovski Albanci surovo su se svetili nad Srbima koji nisu pobegli za ono što su doživeli pod dominacijom Srba.

Drugim rečima, glavni razlozi zbog kojih su kosovski Srbi osećali antagonizam i nisu želeli da sarađuju bili su upravo oni koje sam već naveo: Srbi su u celini verovali da je Kosovo njihov posed i da su kosovski Albanci obmanuli međunarodnu zajednicu kako bi im omogućila da ga preotmu. Od prvog dana su verni tim principima, kao i Srbi u užoj Srbiji.

Budući da međunarodna zajednica nikada nije potpuno shvatila dubinu tih osećanja, verovala je da Srbi treba da prihvate novu situaciju, a kada to nisu činili počela je da oseća sve veću ljutnju. Krivila je srpsku vladu da podstiče tvrdokorne stavove, ne shvatajući da bi politički bilo nemoguće za bilo kog srpskog političara da uradi suprotno. Prerasude kosovskih Srba osnažene su zbog nedovoljne pažnje prema pitanjima koja su bila od velike važnosti za njih (povratak srpskih izbeglica, kažnjavanje kosovskih Albanaca za ratne zločine koje su počinili nad Srbima, pronalaženje više od 1.000 Srba koji se vode kao nestali od poslednjih dana kampanje NATO bombardovanja i identifikacija tela otkrivenih u masovnim grobnicama).

Moja strategija

Shvatio sam da bi bilo kontraproduktivno upuštati se u bilo kakve debate u Srbiji o dobrim i lošim stranama NATO bombardovanja tokom mog mandata. Osećanja o tome bila su tako snažna i utemeljena da ne bi bilo ni od kakve koristi pokretati to pitanje u našim odnosima. Stoga, moja uobičajena praksa bila je da odbijam da budem uvučen u javne debate o NATO bombardovanju. Prosto sam govorio da to predstavlja prošlost: moja interesovanja i mandat tiču se sadašnjosti i budućnosti. I Sjedinjene Države i Srbija mogle bi da imaju koristi od uspostavljanja bližih odnosa, koji bi podrazumevali unapređenje saradnje, a ja imam zadatak da se postaram da se to dogodi. U isto vreme, učinio sam i više nego što se od mene tražilo da uspostavim dobar odnos s organizacijama osnovanim radi pronalaska srpskih građana nestalih u različitim sukobima posle raspada bivše Jugoslavije, kao što sam ranije učinio u Hrvatskoj i Bosni.

Takođe sam uložio trud da uspostavim bliske veze s komesarkom za izbeglice u srpskoj vladi, Sandom Rašković-Ivić, i podržim njene napore da im pomogne. Posećivao sam izbegličke kampove, ne samo na području Beograda i Novog Sada, već i u Medveđi na jugu Srbije. U proteklih 18 godina sreo sam hiljade izbeglica iz svih etničkih grupa. Svi oni imali su nešto zajedničko: svi su izgubili gotovo sve što su imali i doživeli strah i teror, za razliku od mene koji sam imao sreće.

Ipak, tužna činjenica u vezi sa srpskim izbeglicama tokom mog boravka u Srbiji od 2000. do 2004. bila je da su se mnogi od njih pomirili sa životom u tihom očaju na društvenim marginama.

Moja vlada imala je jasan stav o Kosovu. Znao sam da bi direktno hvatanje u koštac s tim pitanjem bilo kontraproduktivno i štetno. Stoga sam, s vremena na vreme, insistirao na dvema specifičnim temama:

1. Ostvarivanje cilja o stvaranju multietničkog društva predstavlja glavni preduslov za razmatranje konačnog statusa Kosova. Taj cilj je mnogo dalji nego što se navodi u izveštajima. Postoje značajni problemi na Kosovu, od kojih su neki blago gurnuti pod tepih. Treba da priznamo da će biti teško da ih prevaziđemo. Trebaće mnogo vremena za to.

2. Ne treba da isključimo nijednu opciju u vezi s budućim statusom Kosova. Nema potreba za donošenjem odluka u ovom trenutku. Ko zna kako će se stvari odvijati? Isključivanje opcija moglo bi da učini težim ispunjenje naših opštih ciljeva.

U periodu od 2001. do kraja 2003, ostvario sam izvestan uspeh u oba domena. To se delimično može objasniti činjenicom da je većina ljudi shvatila da će biti potrebno još mnogo vremena za normalizovanje vladine administracije na Kosovu, zbog čega ne postoji pritisak da se odmah pronađe rešenje. Ali, državni sekretar Kolin Pauel takođe je prihvatio moj predlog da se ne isključuje nijedna opcija. U svim zvaničnim saopštenjima naše administracije datim tokom mog mandata navedeno je da su naše opcije i dalje otvorene. To je bilo veoma značajno za mene, jer sam već tada znao da bi pravo rešenje za Kosovo mogao da bude neki oblik podele.

(Nastaviće se...)

 

Posle 24 godine od NATO bombi: Šta su naučili Srbi i Albanci, a šta Zapad?

pcnen.com

Posle 24 godine od NATO bombi: Šta su naučili Srbi i Albanci, a šta Zapad?

9–11 minutes


agresija na SRJ izvršena je bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinenjih nacija, a kao zvanični razlog NATO je naveo zaustavljanje "humanitarne katastrofe na Kosovu". Naređenje za početak vazdušnih napada izdao je tadašnji generalni sekretar NATO-a Havijer Solana, dok je komandant NATO-a tokom bombardovanja bio američki general Vesli Klark. Bombardovanje je okončano potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. juna 1999, a dan kasnije Savet bezbednosti UN usvojio je Rezoluciju 1244.

Posle 24 godine od NATO bombi, šta su naučili Srbi i Albanci, a šta Zapad?

Ministar inostranih poslova SR Jugoslavije u vreme bombardovanja Živadin Jovanović kaže za Kosovo onlajn da su Srbi kroz svoju istoriju već naučili mnogo toga – kako se brani zemlja, sloboda, narod, ravnopravnost, dostojanstvo i da im NATO agresija nije bila potrebna da išta uče. Kako kaže, Srbi znaju šta su njihovi ciljevi i njihova prava.

Što se Evrope tiče, Jovanović se nada da je izvukla pouke iz te agresije jer, kako kaže, rat NATO protiv Jugoslavije bio je klasičan rat protiv Evrope.

"Bombe jesu padale na Srbiju, ali to je bilo destabilizovanje cele Evrope. Ako nije, kako možemo danas objasniti da Evropa ne može ni u EU, ni u NATO da uspostavi jedinstvo jer uvek ima zemalja koje drugačije misle o najvažnijim pitanjima evropske bezbednosti i saradnje. Evropa je učinila istorijsku grešku kada je 1999. pod pritiskom Amerike poslušno učestvovala u agresiji koja je u suštini značila agresiju protiv Evrope", naglašava on.

Od 1999, ističe Jovanović, počinje nezadrživ sunovrat Evrope koji je vodio u sve veću zavisnost i vazalni položaj od Amerike. On dodaje da Evropa danas Ameriku sluša tako što uvodi sankcije Rusiji, vrši pritisak i na druge zemlje, uključujući Srbiju "kao da je to nešto civilizacijski". Evropa je, smatra, kardinalnu grešku napravila što je pod pritiskom Amerike ušla u napad na jednu slobodnu, nezavisnu zemlju 1999. i to joj se, ocenjuje, danas obija o glavu kroz demonstracije, socijalni bunt…

"Mislim da ova generacija evropskih političara nije u stanju da se izvuče iz američkog šinjela jer američki šinjel je pod svojim skutom doveo ovu generaciju evropskih političara i ona kada bi i želela da se izvuče iz tog obruča, nema mogućnosti da se okrene sebi. Evropa će biti u mogućnosti da učini zaokret u svoju korist onog časa kada bude počela da preispituje svoju poražavajuću politiku u odnosu na Srbe na Balkanu jer je Evropa slepo sledila anglosaksonsku strategiju slabljenja i drobljenja srpskog naroda na Balkanu od kraja osamdesetih pa do 2000.", kaže naš sagovornik.

Kada je reč o Albancima i NATO agresiji, Jovanović navodi da oni nisu nikome primer i u tom smislu podseća da su slavili Staljina, pa Mao Cedunga, a danas Stoltenberga.

"Albanci su inspiracija za vazalstvo i služenje tuđim interesima i računaju da će kao treća, četvrta ruka da dobiju neke mrvice. To je njihova stvar, ali ona nema perspektive. Danas je svima jasno da njihove gazde odlaze u istoriju, a da je jedino rešenje u traženju iskrenog dogovora sa srpskim narodom, da žive u miru i razumevanju jedni pored drugih i da niko ne traži za sebe privilegije da bi što veću štetu naneo srpskom narodu, od toga nema budućnosti. Danas je svet na putu multilateralnih odnosa, danas i Albanci treba da se zapitaju na kojoj su strani istorije kada traže ono što im ne pripada, kao što je Si Đinping pre neki dan u Moskvi rekao da je Kina uvek na pravoj strani istorije", kaže Jovanović.

U vremenskom razdoblju od 24 godine, prema oceni direktora istraživanja ISAC fonda Igora Novakovića, Srbija je postala svesna svetske politike i potrebe da se prilagođava tokovima umesto da ide uz vodu.

"Mislim da je to ključ. Srbija je tokom 90-ih imala dosta šansi da određene momente pretvori u pobede u kooperaciji sa svojim susedima ali smo svaku loptu promašili. Sada mi se čini da su stvari drugačije. Da li ide na bolje nisam siguran, ali sigurno nije onako kako je bilo pre dve decenije", kaže Novaković za Kosovo onlajn.

Što se tiče Zapada, Novaković smatra da oni o bombradovanju SRJ uopšte više ne razmišljaju.

"U velikim državama uglavnom imate partije ekstremene desnice i levice koje obraćaju pažnju na bombardovanje SRJ ali to nije glavni mejnstrim političkog mišljenja. Za većinu njih to je završena priča, a za neke od njih je zapečaćena priznavanjem nezavisnosti Kosova 2008. U nauci o međunarodnim odnosima imate čitave teorije o ponašanju velikih i malih država. Srbija je mala država i ono što je za nas prvorazredni događaj od životne važnosti za njih je samo, u principu, fusnota. Ono što nama ostaje je da vidimo kako možemo da izvučemo maksimum iz takve situacije. To je na našoj spoljnoj politici", kaže Novaković.

Dodaje da je pre 24 godine bilo vreme klasičnog unipolarnog sveta gde je uloga svetskog policajca bila pre svega na Americi, a da je sada drugačije.

"Odluka vezana za SRJ 1999. godine, u smislu opravdanja, iz njihove perspektive je da je postojala humanitarna pozadina. Kasnije akcije NATO ne bih dovodio u vezu sa ovom. Kod Iraka određene članice Alijanse su odbile da učestvuju u akciji sa SAD, ali je ta priča bila drugačija jer se govorilo o sumnji oko podrške Iraka teroristima i oko posedovanja nuklearnog oružja što se posle ispostavilo da nije bilo tačno", navodi Novaković.

Možda sporadično, ali od 1999. naovamo čuju se glasovi sa Zapada koji dovode u pitanje opravdanost NATO agresije.

Tako je bivši predsednik Češke Miloš Zeman, čija je zemlja, kao NATO članica učestvovala u bombardovanju, pre dve godine zamolio srpski narod za oprost.

"Izvinjavam se za bombardovanje Jugoslavije, bilo je to gore od zločina. Ja molim srpski narod da nam oprosti", rekao je Zeman posle sastanka sa srpskim predsednikom Aleksandrom Vučićem u Pragu 2021. godine.

Bivši ambasador SAD u Beogradu Vilijam Montgomeri rekao je da smatra da je NATO bombardovanje bila greška, jer je tokom te akcije bilo mnogo žrtava, kao i da se posledice osećaju i danas, dok je stvarnost posle te akcije drugačija od one koju je zvanični Vašington želeo.

Prošle godine su se i u nemačkom Bundestagu čule kritičke ocene NATO agresije. Poslanici Levice i desničarske "Alternative za Nemačku" ocenili su da su "dva kršenja međunarodnog prava – bombardovanje bivše SRJ i jednostrano proglašena nezavisnost Kosova, stvorili presedane, čije se posledice vide i danas".

Živadin Jovanović ističe da je agresija NATO pakta bila ilegalna i, kako kaže, kriminalna, izvedena uz kršenje međunarodnog prava, povelje UN, osnovnog osnivačkog akta NATO pakta i da je predstavljala kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta jedne zemlje koja nije predstavlja pretnju ni za jednu drugu zemlju ni u okruženju, ni van okruženja. Dodaje da je ta agresija predstavljala i kršenje ustava članica NATO-a jer nijedna vlada koja je učestvovala nije tražila saglasnost svojih parlamenata za agresiju.

"To je bio jedan zločinački akt koji je bio usmeren, pre svega, protiv Srbije, srpskog naroda, takođe protiv Crne Gore, ali dok su bombe i rakete NATO pakta, uključujući i one koje su nosile kasetne bombe i projektile sa osiromašenim uranijum padale po Srbiji od Prištine do Subotice, po Nikšiću i drugim gradovima SR Jugoslavije, dok su tri četvrtine ukupnog broja žrtava bili civili, uključujući decu, dotle su te bombe ustvari najviše razarale sistem bezbednosti i bezbednosnu arhitekturu Evrope i sveta, te bombe su razarale Helsinški dokument o bezbednosti i saradnji iz 1975, ali i sporazume iz Jalte, Teherana i mnoge druge koji su predstavljali osnove sistema globalnih odnosa zasnovanih na rezultatima i ishodu Drugog svetskog rata", kaže Jovanović.

Prema njegovim rečima, danas, 24 godine kasnije, može se sa sigurnošću tvrditi da su ciljevi bili ekspanzija NATO na istok ka ruskim granicama, kontrola Balkana i uspostavljanje apsolutne dominacije NATO pakta na Balkanu.

"To je bio deo šireg plana, za novu strategiju NATO-a, strategiju ekspanzije na ruske granice i globalnog upravljanja nad planetom. To je bilo pokriće pod lažnim izgovorom da se brane ljudska prava ugrožene albanske nacionalne manjine na Kosovu i Metohiji, a u stvari Amerika je tražila pokriće za stalno stacioniranje svojih trupa na teritoriji Srbije, na KiM i u tom smislu je odmah iza kraja agresije uspostavljena jedna od najvećih vojnih baza SAD izvan teritorije Amerike – Bondstil kod Uroševca. To je bila prva alka novih američkih vojnih baza koje su se širile kao pečurke posle kiše prema istoku, jer su uspostavljene tri u Bugarskoj, tri ili četiri u Rumuniji, više baza u Poljskoj, baltičkim republikama…", navodi Jovanović.

Ističe da je NATO agresija predstavljala početak pune militarizacije ne samo Balkana, već čitavog evropskog kontinenta jer je Amerika nametnula svim članicama svog saveza iz Evrope da izdvajaja dva odsto BDP-a za naoružavanje. Pod pritiskom Amerike, čitavu infrastrukturu u EU morali su da se prilagode zahtevima vojnih standarda, priča Jovanović i dodaje da je počela i militarizacija privrede.

"Ovih dana pre svega smo dužni da se sećamo naših žrtava, više od 4.000 ljudi je izgubilo živote, od toga tri četvrtine su civili, među kojima i oko 90-oro dece, ali mi moramo da znamo i da je to bio početak svega onoga što gledamo danas pred našim očima. Sve što se dešava danas u Evropi je počelo 1999. agresijom NATO na SR Jugoslaviju, a agresija se danas nastavlja drugačijim sredstvima", zaključuje Jovanović.

Kosovo Online

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me

 

Ко тебе каменом, ти њега Хагом

Ко тебе каменом, ти њега Хагом

Могло би се иронично закључити и да су за председника Путина чак саме САД безбедна локација, јер та суперсила не само што није ратификовала Римски статут, те је повукла своје првобитно прихватање, већ је од многих чланица Римског статута захтевала да се билатералним уговором са њом формално обавежу да неће Американце изручивати Хагу

 

Скулптура Владимира Путина у музеју у Санкт Петербургу (Бета/АП)

Већ више од годину дана  траје рат у Украјини, који Русија означава као „специјалну војну операцију", а Украјина га сматра агресијом. Ништа ново.  И за Србију је крвави рат 1999. године, чија се годишњица ближи, био и остао агресија, а за НАТО се радило о „хуманитарној интервенцији". Поларизација света је сада највећа још од времена „хладног" рата, а по свему судећи, најгоре тек следи.

Ни Украјина, као ни Русија, нису чланице Римског статута о оснивању сталног Међународног кривичног суда, али је Украјина декларацијама 2014. и 2015. прихватила да тај суд има надлежност за ратне злочине и злочине против човечности учињене на њеној територији још од 21. новембра 2013. па надаље, те је 2021. изменила своје кривично законодавство тако да буде комплементарно правилима Римског статута. Потом је одобрила и истражно деловање хашког тужиоца. Већ 28. фебруара 2022. тај тужилац објављује отварање прелиминарне истраге о могућим ратним злочинима у Украјини. Потом 1. марта 2022. Литванија формално захтева истрагу,  а већ наредног дана истрагу заједнички иницира и једна група држава, међу којима су Албанија, Хрватска, Немачка, Белгија, Швајцарска, Велика Британија… Њима се касније придружују и други, попут Јапана и Црне Горе. Давно беше оно „нас и Руса 200 милиона", а изгледа да је на видику и коначни мир између Црне Горе и Јапана. Углавном, нормативна „сцена" за хашку истрагу у Украјини је тако установљена.

И као што код Чехова „пушка која се појави у првом чину позоришне драме, свакако опаљује у последњем чину", кулминација је временом тек уследила, иако завршни чин ратне „драме", у виду правичног мира, нажалост није ни на видику. Претпретресно веће Међународног кривичног суда издаје 17. марта 2023. налог за хапшење председника Русије Владимира Владимировича Путина и комесарке за права деце Марије Алексејевне, теретећи их да су индивидуално одговорни за ратни злочин који се састоји у противправном трансферу украјинске деце са окупиране територије у Русију. Налог за хапшење по правилу није јаван. Његовом начелном тајношћу штите се жртве и сведоци, те омогућава ефикасност истраге. У овом случају суд закључује да је с обзиром на конкретне околности, чињење јавним налога за хапшење, уз навођење имена осумњичених и могућег облика њихове одговорности, „у интересу правичности", те „може допринети свести јавности и превенцији будућих злочина".

И стални Међународни кривични суд (ICC), се исто као и Међународни кривични трибунал за некадашњу СФРЈ (ICTY), а сада његов „заостатак" – резидуални механизам, налази у Хагу. Њих никако не треба мешати, иако је иначе, много сарадника бившег Хашког трибунала своје „ухлебљење" нашло у сталном Међународном кривичном суду. Хашки трибунал је настао као „мера" Савета безбедности ради очувања мира, што није правно ваљан начин оснивања међународних судова. Обрнуто, стални Међународни кривични суд је формиран на правно коректан начин. Он није „суд УН", као што се често погрешно тврди. Настаје ступањем на снагу Римског статута као мултилатералног међународног уговора. Стога се ради о међународном кривичном суду великог броја држава, међу којима су и све чланице ЕУ, али то ипак није суд целокупне међународне заједнице. Тако је и зато што највеће светске силе и сталне чланице Савета безбедности, попут не само Русије, већ Кине и САД, а које су по логици ствари, најспособније за вођење ратова, нису приступиле Римском статуту.

Историја међународног кривичног права (правосуђа) се претежно своди на послератна суђења од стране победника онима лошије „ратне среће". Било је и покушаја таквих суђења. Тако је версајски мировни уговор предвиђао и да бивши немачки цар  одговара за „тешке повреде међународног морала и светости уговора", до чега никада није дошло. Холандија у којој је Вилхелм Други био у егзилу, резолутно одбија да га изручи, сматрајући да је екстрадиција немогућа како према холандским законима, тако и због традиције пружања азила ратним губитницима. Историјска је иронија таквог тадашњег резона баш Холандије у којој је годинама деловао Хашки трибунал, али у којој је сада и стални Међународни кривични суд.

Могло би се закључити да по свему судећи није реално да би се Путин чак и у случају тоталног пораза Русије, могао  наћи у Хагу, јер Русија, ни иначе, као ни многе друге државе, не екстрадира сопствене држављане, а камоли садашње и бивше председнике. То је забрањено руским Уставом. Чак ни у случају неке радикалне промене власти у Русији, тешко да би се неки „руски ДОС" усудио да изручи председника државе, макар он био и бивши владар. До тога би могло доћи једино у случају дезинтеграције, колапса и потпуног девастирања Русије, што је вероватно и „сан" неких њених екстремно оријентисаних непријатеља, али се његово остварење не чини реалним. Не треба никада заборавити да свака суперсила има и катаклизмични „кец у рукаву". Нико нормалан и иоле одговоран не сме да занемари ни такву ужасну опцију и последњи адут нуклеарне силе „сатеране у ћошак", када остаје још само употреба „оружја судњег дана".

Право би морало бити независно од политике, али (по)некад неке судске одлуке, имају и јак политички ефекат. Независно од тога да ли је налог за хапшење Путина израз независног деловања Међународног кривичног суда, или је „недајбоже", проистекао из неке „политичке калкулације", његов реални ефекат је „рушење свих мостова" и наступање веома опасне ултимативне стратегије – „са штитом или на штиту". Сада је нажалост, мало вероватно да ће се рат у Украјини брзо окончати мировним споразумом, јер њега нема без преговора, а како преговарати са осумњиченим за ратне злочине. Ово ће снажно стимулисати зараћене стране да иду на све или ништа. Дефинитиван циљ  ће им вероватно постати искључиво потпуна победа и безусловна капитулација противника, која победнику омогућава да диктира услове мира. То значи да ће мучни „рат исцрпљивања" још дуго трајати.

Иако Русија не признаје ни Међународни кривични суд, нити његов налог за хапшење свог председника, њој настала ситуација ипак не може бити пријатна, у најмању руку зато што је руском председнику сада донекле сужен маневарски простор, а он чак мора пажљиво да вага које ће земље посетити, да не би ризиковао да буде ухапшен. Многи се томе радују, па тако пре неки дан немачки недељник „Шпигл" са великом дозом „тријумфализма" истиче да је „Путину сада свет постао мањи".

Могло би се иронично закључити и да су за председника Путина чак саме САД безбедна локација, јер та суперсила не само што није ратификовала Римски статут, те је повукла своје првобитно прихватање, већ је од многих чланица Римског статута захтевала да се билатералним уговором са њом, формално обавежу да неће Американце изручивати Хагу. Чак су САД донеле и посебан закон, који се метафорично означава као „закон о инвазији на Хаг", којим се омогућава и оружана интервенција ради ослобађања било којег припадника војске и функционера САД, заточеног по налогу Међународног кривичног суда.

Нема веће вредности од мира, нити већег зла од рата, јер када започне рат, онда из њега увек проистекну и бројни злочини. Рат као „наставак политике оружаним средствима" (Клаузевиц), постоји у разним облицима, а историју уобичајено пишу победници. Још је живо сећање на часног индијског судију Радхабинода Пала, који је на суђењу у Токију издвојио мишљење тврдећи да је „само изгубљени рат злочин" и да „победницима нико не суди".

Оснивање сталног Међународног кривичног суда је било израз племените тежње за превазилажењем „победничке правде". Оно се у теорији међународног кривичног права сматрало огромним напретком у односу на ад хок међународне кривичне трибунале. Време ће и у том погледу бити „мајсторско решето". Има ли разлога за оптимизам? Чини се да је данас далеко реалније, чашу до пола испуњену водом, посматрати као полупразну, него као полупуну, али као и увек, „нада умире последња".

Професор Правног факултета Универзитета у Београду

https://www.politika.rs/scc/clanak/543852/Pogledi/Ko-tebe-kamenom-ti-njega-Hagom

петак, 24. март 2023.

На данашњи дан 1999. пре 24 године, деветнаест земаља НАТО Алијансе, предвођених САД, отпочело је агресију на СРЈ која је трајала 78 дана

nspm.rs

: На данашњи дан 1999. пре 24 године, деветнаест земаља НАТО Алијансе, предвођених САД, отпочело је агресију на СРЈ која је трајала 78 дана

:

4–5 minutes


 На данашњи дан пре 24 године почео је ваздушни напади НАТО снага на Савезну Републику Југославију. За 78 дана бомбардовања погинуло између 1.200 и 2.500 људи.

Одлука о бомбардовању тадашње СРЈ донета је, први пут у историји, без одобрења Савета безбедности Уједињених нација, а наредбу је тадашњем команданту савезничких снага, америчком генералу Веслију Кларку, издао генерални секретар НАТО-а Хавијер Солана.

СРЈ је нападнута под изговором да је кривац за неуспех преговора у Рамбујеу и Паризу о будућем статусу покрајине Косово и Метохија.

Након што је одлуку о неприхватању страних трупа потврдила Скупштина Србије, која је предложила да снаге Уједињених нација надгледају мировно решење сукоба на Косову, НАТО је 24. марта 1999. у 19.45 започео ваздушне ударе крстарећим ракетама и авијацијом, на више подручја Србије и Црне Горе.

Деветнаест земаља Алијансе почело је бомбардовање са бродова у Јадрану, из четири ваздухопловне базе у Италији, подржане стратешким бомбардерима који су полетели из база у западној Европи, а касније и из САД.

Најпре су гађане касарне и јединице противваздушне одбране Војске СРЈ, у Батајници, Младеновцу, Приштини и на другим местима.

Готово да нема града у Србији који се током 11 недеља напада бар неколико пута није нашао на мети снага НАТО-а.

У бомбардовању је уништено и оштећено 25.000 стамбених објеката, онеспособљено 470 километара путева и 595 километара пруга. Оштећено је 14 аеродрома, 19 болница, 20 домова здравља, 18 дечјих вртића, 69 школа, 176 споменика културе и 44 моста, док је 38 разорено

У бомбардовању је уништено и оштећено 25.000 стамбених објеката, онеспособљено 470 километара путева и 595 километара пруга. Оштећено је 14 аеродрома, 19 болница, 20 домова здравља, 18 дечјих вртића, 69 школа, 176 споменика културе и 44 моста, док је 38 разорено.

У ноћи 23. априла 1999. године у два сата и шест минута након поноћи, НАТО је у нападу на зграду РТС-а усмртио 16 радника. То је био први случај да је једна медијска кућа проглашена за легитимни војни циљ.

Током бомбардовања извршено је 2.300 ваздушних удара на 995 објеката широм земље, а 1.150 борбених авиона лансирало је близу 420.000 пројектила укупне масе 22.000 тона.

НАТО је лансирао 1.300 крстарећих ракета, изручио 37.000 "касетних бомби" од којих је погинуло око 200 особа, а рањено више стотина и употребио забрањену муницију са осиромашеним уранијумом.

Уништена је трећина електроенергетског капацитета земље, бомбардоване су две рафинерије - у Панчеву и Новом Саду, а снаге НАТО-а су употребиле и такозване графитне бомбе за онеспособљавање електроенергетског система.

После више дипломатских притисака, бомбардовање је окончано потписивањем Војнотехничког споразума у Куманову 9. јуна 1999, да би три дана потом почело повлачење снага СРЈ са Косова и Метохије.

Током бомбардовања извршено је 2.300 ваздушних удара на 995 објеката широм земље, а 1.150 борбених авиона лансирало је близу 420.000 пројектила укупне масе 22.000 тона.

Пошто је генерални секретар НАТО-а 10. јуна издао наредбу о прекиду бомбардовања, последњи пројектили су пали на подручје села Коколеч у 13.30.

Тог дана је Савет безбедности УН усвојио Резолуцију 1244, а у Покрајину је упућено 37.200 војника Кфора из 36 земаља, са задатком да чувају мир, безбедност и повратак више стотина хиљада албанских избеглица док се не дефинише најшири степен њене аутономије.

Обележавање Дана сећања на Тргу Светог Ђођа у Сомбору

Централна манифестаија обележавања Дана сећања на страдале у НАТО агресији, којој ће присуствовати председник Србије Александар Вучић, биће одржана у Сомбору.

Обележавању Дана сећања на Тргу Светог Ђођа у Сомбору, са почетком у 18.00 часова, присуствоваће поред грађана и патријарх Порфирије, председник Републике Српске Милорад Додик, посланици Скупштине Србије, министри у Влади Србије и Републике Српске.

Сомбор је био град где су пале прве бомбе и људски животи. Једна од првих испаљених крстарећих ракета на СР Југославију погодила је, у вечерњим часовима 24. марта, сомборски војни аеродром, пет минута пре службено одређеног времена почетка напада.

Напад на аеродром поновљен је још једном исте вечери и том приликом је настрадао заставник југословенске војске Радован Медић.

(РТС)

 

среда, 22. март 2023.

Ohridski račun bez krčmara

standard.rs

Ohridski račun bez krčmara

Слободан Антонић

8–10 minutes


Ohridskim pristankom („nekakav dogovor je postignut") Beograd se saglasio da se pretvaranje „Kosova" u nezavisnu državu (a u nekom trenutku i članicu UN) čvrsto veže za pristupanje Srbije EU

U subotu je u Ohridu predsednik Srbije rekao da, premda on „ništa nije potpisao", „nekakav dogovor je postignut" (ovde).

To su potvrdili i ostali dogovarači. Kosovski premijer je, tako, kazao da „između strana" postoji „javni dogovor" (ovde). A ministar diplomatije EU Žozep Borelj izjavio je da se „aneks i sporazum smatraju prihvaćenim" (ovde), te da će tekst aneksa odmah biti objavljen na sajtu njegovog ministarstva – što je i učinjeno (ovde).

Potvrda dogovora došla je i od izaslanika SAD za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, koji je u Ohridu kazao da je „večeras postignut težak, ali neophodan dogovor Beograda i Prištine" (ovde).

Tačno je da ništa nije potpisano. Ali, univerzitetski profesor Zoran Čvorović, uoči Ohrida, objasnio je da Bečka konvencija o ugovornom pravu (1969) omogućava da međunarodni ugovor „strane mogu overiti na bilo koji način na koji se međusobno dogovore – to može biti i usmeni sporazum, pošto međunarodno pravo ima princip da je svaki sporazum obavezujući" (ovde; prev. ovde).

Pogledao sam Bečku konvenciju. I doista, odmah u članu 3 lepo se kaže da „međunarodni sporazumi koji nisu zaključeni pismenim putem" takođe imaju „pravnu vrednost" i „potpadaju pod međunarodno pravo (ovde).

Posle Ohrida Čvorović je na društvenim mrežama prokomentarisao da je ohridskim izjavama proces sklapanja međunarodnog sporazuma, koji je počeo 27. februara, završen. Dakle, imamo sporazum.

Kada pažljivije pogledamo sam tekst Sporazuma i Aneksa vidimo da je ovo trostrani sporazum: između Beograda, Prištine i Brisela.

Brisel ima funkciju arbitra, on ocenjuje da li Beograd i Priština poštuju dogovoreno. Kroz donatorske konferencije, Brisel daje nagrade Beogradu i Prištini ako ispunjavaju Sporazum. A kroz blokadu pridruživanja EU dodeljuje im kazne, ako ga se ne drže.

Saobraćajna signalizacija koja pokazuje dva različita pravca ka Beogradu i Prištini u Kosovskoj Mitrovici (Foto: Hazir Reka/Reuters)

Važan momenat kod Aneksa je izostanak redosleda ispunjavanja dogovorenog: „Kosovo i Srbija su saglasni da će se svi članovi (Sporazuma) sprovoditi nezavisno jedan od drugog" (ovde). To, recimo, znači da Priština praktično odmah može da traži ulazak „Kosova" u UN (čl. 4 Sporazuma), dok Beograd to ne sme da opstruira zato što kosmetski Srbi još nisu dobili autonomiju.

Tako se, ohridskim pristankom („nekakav dogovor je postignut"), Beograd saglasio da se pretvaranje „Kosova" u nezavisnu državu (a u nekom trenutku i članicu UN), čvrsto veže za pristupanje Srbije EU. Kao što je to rekao i predsednik Srbije (ovde): „Ako mi budemo želeli da napredujemo na evropskom putu, naš napredak će biti cenjen i kroz to koliko i šta ćemo da uradimo po pitanju implementacije ovog (Sporazuma i Aneksa)".

Ako treba da ocenim ohridski pristanak, onda mogu da kažem da je to račun bez krčmara. A krčmar su građani Srbije.

Brisel misli da smo mi još u stadijumu evromazohizma kada je, prema istraživanju NSPM (oktobar 2007) 72 odsto građana Srbije bilo za ulazak u EU, 21 odsto protiv i 7 odsto neodlučno (ovde 85). Ali, od tada smo se dozvali pameti. Sada je, prema poslednjem istraživanju NSPM (januar 2023), za ulazak Srbije u EU 35 odsto, protiv 48 odsto, neodlučno 17 odsto (ovde).

Dakle, podrška ulasku u EU se bukvalno prepolovila, a udeo protivnika se udvostručio. Tako je sada, među opredeljenima, evroskeptika više nego evroentuzijasta – 58 odsto : 42 odsto.

Štaviše, prema istom istraživanju, ukoliko bi uslov za ulazak Srbije u EU bilo priznanje nezavisnosti „Kosova", podrška pada na svega 9 odsto, a protivljenje EU raste na 79 odsto! (isto).

Stvarno nije jasno kako Brisel misli da trguje sa Srbima –  po načelu „vi sad malo priznajte secesiju Kosova, a mi ćemo posle malo da vas pustimo u EU" – kad je 80 odsto Srba protiv te trgovine?

Koliko je ceo sporazum od početka na klimavim nogama vidi se i po tome da je predsednik Srbije koliko sutradan posle Ohrida izjavio: „Mi ćemo da implementiramo najveći deo stvari, ali neću da implementiram ništa o ulasku u UN" (ovde).

To je sasvim suprotno ohridskom Aneksu – koji je predsednik Srbije, po sopstvenoj izjavi, prihvatio. A Aneks jasno kaže: „Kosovo i Srbija saglasni su da neće blokirati primenu nijednog člana (Sporazuma)" (ovde).

Nijednog člana Sporazuma? Ne kaže li član 4 stav 2 Sporazuma: „Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji"? A UN je međunarodna organizacija.

Dakle, predsednik Srbije je, sutradan po prihvatanju, jasno rekao da će ipak da blokira primenu člana 4 stav 2 Sporazuma. Kako to može?

Ali, primetiće neko, to je za unutrašnju upotrebu, kako bi se anestetizovala srpska javnost. Međutim, iz ovakvih izjava ipak proizlaze dve moguće posledice:

1. Priština će u jednom trenutku moći da se pozove na ove izjave predsednika Srbije, kojima se odriče poštovanje Sporazuma – pa ni ona neće hteti da primeni neki njegov član koji joj ne odgovara; tako će se primena Sporazuma zaglaviti;

2. Brisel može da zapreti Beogradu da će mu blokirati pristup EU dok ne ispuni sve – uključiv i čl. 4 st. 2; ali, u Beogradu će samo maloumni političar hteti da dozvoli Kosovu stolicu u UN, u zamenu za nastavak puta u EU – ako je 80 odsto birača protiv toga; onda opet od Sporazuma nema ništa.

Dakako, alternativa je da se Srbi nateraju da kompletno primene Sporazum i Aneks. No, ako se bolje razmisli, to može biti samo uvođenjem unutrašnje diktature.

No, Srbi su u tome malo nezgodni. Setimo se kako je bilo 2020. kada su vlasti najavile ponovno kovid-zatvaranje. Dogodio se Ivanjdan ispred Skupštine. Videlo se koliko je tvrdo, koliko su ljudi ljuti. I vlast je morala da odustane.

Naravno, unutrašnja diktatura uvek može da računa na pomoć od NATO čizme. Ali, onda bi to bila istinska okupacija. No, kao što reče onaj Francuz – s bajonetima možeš sve, ali ne i na njima da sediš.

Dakle, ovaj sporazum je od samog početka klimav, a pošto je suštinski suprotan elementarnim nacionalnim interesima, treba ga nemilosrdno rušiti – kao i sve političare koji ga podržavaju.

Naši političari, nažalost, vole da misle da će da će da nadigraju Zapad, jer su „pametniji" (čitaj: lukaviji). Ali, što reče Momčilo Selić: mnogi od njih su se „kockali s kockarnicom" – i Milošević, i Đinđić, i Tadić, i Vučić. Ali, „Satanu niko lukavstvom nije pobedio" (nav. ovde 253).

Današnji podržavaoci predsednika Srbije takođe propagiraju nužnost lukavstva slabijeg: „Zmiju gladi, ispod nje se vadi". Ali, ta „lukavost", koja zahteva neograničeno trpljenje Srba na Kosmetu, ipak ima svoje granice.

Jer, kako kosmetske Srbe prepustiti na milost i nemilost „administraciji Prištine", kada vidimo da se Srbin, zbog puke majice s „crtežom mape Srbije s Kosovom", osuđuje na osam meseci zatvora, pri čemu je odležao šest.

U isto vreme, albanski policajac „Kosovskih bezbednosnih snaga", koji je pucao na srpskog dečaka (11) – samo zato što je putem nosio badnjak, i pogodio ga u levo rame (prostrelna rana desetak cm od srca), pušten je u kućni pritvor. A „kosovski" tužilac podneo je komičnu tužbu: „izazivanje opšte opasnosti" – dečko se, eto, zaigrao pištoljem, što je dovelo do izvesnih,  beznačajnih „lakših telesnih povreda s privremenim zdravstvenim posledicama".

Dakle, Srbinu za majicu šest meseci zatvora, a Albancu za prostrelnu ranu kućni pritvor. Eto, to je pravda „Republike Kosovo". I sada Srbi treba da se integrišu u takvu „administraciju", koja će im, prema Ohridskom dogovoru, obezbediti „nekakav oblik lokalne samouprave"? Smešno.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić prilikom obraćanja javnosti, Beograd, 16. mart 2023. (Foto: Tanjug/Rade Prelić)

Vašington i Brisel žele da, posle svih grešaka koje su ovde napravili, hitno zatvore „srpski problem" pre nego što Rusi slome kijevsku huntu. To je  ono što Miloš Ković naziva američkim modelom pacifikacije: „Dođu, pobiju, proteraju i opljačkaju, a onda traže da se pomirite sa realnošću" (ovde).

Ali, sve to u današnjem vremenu je račun bez krčmara. Ohridski račun bez krčmara.

Naslovna fotografija: Instagram (buducnostsrbijeav)

Izvor Iskra, 20. mart 2023.

BONUS VIDEO:

 

уторак, 21. март 2023.

Боцан-Харченко: Путину би да суде они којим су српска дјеца била "колатерална штета"

Боцан-Харченко: Путину би да суде они којим су српска дјеца била "колатерална штета"

Амбасадор Русије у Србији Александар Боцан-Харченко сматра да оптужница Међународног кривичног суда у Хагу против руског предсједника Владимира Путина и омбудсмана за дјецу Марије Лавове-Белове нема правни значај и да је то политичка одлука иза које стоје они за које су убијена српска дјеца у НАТО бомбардовању 1999. године била тек "колатерална штета".

 

Александар Боцан-Харченко (Фото: TANJUG/ JADRANKA ILIĆ/ bg)

Боцан-Харченко је, говорећи на округлом столу о међународно-правном аспекту одлуке Међународног кривичног суда у Хагу за покретање поступка против Путина, рекао да никоме, осим Москви, није истински стало до дјеце у Донбасу која су, захваљујући управо руским напорима, спасавана гладна и болесна.

- Неки су изгубили и родитеље. Задатак је био и остаје спасавање дјеце. Добили су здравствену помоћ, храну, наставили су образовање -  рекао је он и додао да је са друге стране украјински режим користио дјецу као живи штит.

Боцан-Хрченко напоменуо је да српска јавност и данас памти бахате изјаве да су убијена дјеца током НАТО бомбардовања Србије 1999. године - "колатерална штета".

- Шта даље, ко суди? Ко су судије? Сјетимо се када је Мадлен Олбрајт, упитана за дјецу убијену у Ираку, рекла: "Па шта можемо, ми разумијемо, ми нисмо могли на други начин" - навео је он.

Он је нагласио да је став Русије прилично јасан и разумљив, посебно у Србији која се од 1993. године суочавала са невјероватном политизацијом трибунала.

- Имали су само жељу да оптуже Србију и српски народ без икаквог разлога и без правне основе. И ово је случај изванредног непријатељства. Сад измишљају! Узели су тему дјеце у Донбасу - рекао је Боцан-Харченко.

Боцан-Харченко је рекао да се темом дјеце сада баве они који подржавају промјену пола и иду на легализацију педофилије.

- Ова такозвана оптужница је глупа, смијешна и не постоји - поручио је руски амбасадор.

Он је подсјетио да Русија није подржала Римски статут међународног кривичног суда.

- Нисмо чланице те такозване институције и наравно за нас нешто што они тамо рјешавају, пишу, потписују, а зову одлукама, уопште не постоји и нема никаквог правног значаја, нити икаквих посљедица са међународно-правног аспекта - рекао је Боцан-Харченко.

Он је посебно нагласио да ова политичка одлука нема смисла и нема посљедица.

На округлом столу, чији је организатор Центар за обнову међународног права у Београду, учествују истакнути српски адвокати Тома Фила, Горан Петронијевић и Бранко Лукић.

Међународни кривични суд је у петак, 17. марта, издао налог за хапшење руског предсједника Владимира Путина и комесара за права дјетета Марије Лавове Белове, наводећи као разлог "незаконито пресељење становништва, дјеце из зона непријатељстава у Украјини".

https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=506868