standard.rs
Da li se Tramp nagodio sa dubokom državom?
Срђа Трифковић
14–17 minutes
Svega četiri sedmice posle izbora vrlo je izgledno da će spoljna strategija SAD i dalje biti oblikovana dvopartijskom ideologijom američke izuzetnosti i globalne hegemonije, što potvrđuje i Trampov izbor novih saradnika
U utorak petog novembra 2024. Donald Tramp je dobio ubedljiv mandat za mnoštvo novih strategija i poteza, kako na domaćem tako i na spoljnopolitičkom planu. On ima odrešene ruke da razvija i sledi jedan bitno nov geostrateški kurs koji bi konačno napustio tažnje ka globalnoj hegemoniji i intervencionizam nespojiv sa interesima običnih Amerikanaca.
„Nema više ratova, zaustaviću ratove", obećao je Tramp u svom prvom postizbornom govoru biračima. Njegov dotadašnji pristup, zasnovan na paroli „Amerika na prvom mestu", bio je oberučke prihvaćen od miliona birača.
Predstavljao je dobro došli nagoveštaj napuštanja doktrine SAD kao svetskog hegemona, problematizovanje same svrhe i misije NATO saveza, kraj intervencija, težnja ka normalizaciji odnosa sa Rusijom i povratak odbrani trezveno definisanih nacionalnih interesa kao ideji-vodilji spoljne politike.
Imenovanja „jastrebova"
Svega četiri sedmice posle izbora, međutim, vrlo je izgledno da će spoljna strategija SAD i dalje biti oblikovana dvopartijskom ideologijom američke izuzetnosti i globalne hegemonije. Tek reda radi kontinuitet će možda biti kamufliran retorikom „Amerike na prvom mestu".
Taj sumoran zaključak nameće činjenica da je u prvih 25 dana nakon izbora Donald Tramp imenovao čak šest neokonzervativnih ratnih huškača, žestokih mrzitelja Rusije, pobornika sukoba sa Kinom i Iranom i bespogovornih saveznika Izraela, na ključne funkcije u oblasti spoljne politike i nacionalne bezbednosti.
Prvo i pre svega, senator Marko Rubio će naslediti Entonija Blinkena na mestu državnog sekretara. Rubio je veći deo svoje političke karijere proveo promovišući neokonzervativnu ideologiju globalne dominacije SAD i zagovarajući američke vojne intervencije u svetu.
Do svog navodnog preobraćenja u „trampovca" pre dve godine, on nikada nije video rat koji mu se nije dopao. Hvalio je rat Džordža Buša u Iraku kao „uspešan" čak 2016. godine, dugo nakon što je postalo jasno da je taj rat predstavljao katastrofu.
Marko Rubio, senator sa Floride i Trampov izbor za državnog sekretara (Foto: rubio.senate.gov)
Rubio takođe smatra da će SAD možda morati da uđu u rat sa Iranom zbog njegovog navodnog nuklearnog programa. Ukratko, on je oličenje establišmentskog krila Republikanske partije. Kada se kandidovao za nominaciju republikanaca protiv Trampa 2016. godine, rekao je:
„Moć SAD mora biti motivisana željom da proširi slobodu, a ne da samo proširi zonu sopstvene kontrole. Iako Amerika nije nameravala da postane neophodna, bitna svetska sila, upravo to su od nas napravile naše ekonomske i političke slobode. Slobodne nacije sveta i dalje očekuju od Amerike da zastupa naše zajedničke ideale." Ovo je tipična razuzdana retorika pobornika trajnog nastavka globalne hegemonije SAD.
I kongresmen Majkl Valc jedan je od njih. On će biti Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost. Dovoljno govori da je podržao odluku Bajdenove administracije da Ukrajini pošalje rakete dugog dometa i da Kijevu dopusti gađanje ciljeva duboko unutar Rusije.
Trampov novoimenovani tim svojski će se truditi da rat produži u beskraj
Bivši voditelj Foks njuza Pit Hegset biće ministar odbrane. Godine 2020, nakon što su iranski saveznici ispalili rakete na američke baze u Iraku, Hegset je pozvao Trampa da napadne iranske ekonomske i kulturne ciljeve.
On je rekao da su međunarodni zakoni protiv ratnih zločina „namešteni" protiv SAD i da bi Amerika trebalo da „napiše nova pravila rata" u svoju korist. Takođe je pozvao na veću budnost i oštrinu u suzbijanju „ruske propagande" u američkim medijima.
Članica Kongresa Elisa Stefanik biće Trampov novi ambasador u UN. O njoj dovoljno govori da je 2022. optužila Rusiju da je izvršila „genocid" u Ukrajini i da se založila za što skoriji prijem Ukrajine u NATO.
Beskrajni rat
Kao da mu jastrebova nije dosta, Tramp je 27. novembra imenovao penzionisanog general-potpukovnika Kita Keloga za svog specijalnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju. Isti taj Kelog je 2023. pisao da je Bajdenova administracija trebalo da „odmah isporuči Ukrajini oružje koje joj je bilo potrebno za proterivanje ruskih snaga na samom početku rata".
Kelog i danas smatra da bi SAD trebalo da naoružaju Ukrajinu do zuba, pod uslovom da Kijev pristane na mirovne pregovore sa Moskvom – po kojima bi Rusi morali da prihvate prestanak rata na bazi zamrznutog konflikta. Pre dve godine Kelog se čak zalagao da NATO proglasi zabranu letova nad Ukrajinom, tj. da zapadni avioni i raketni sistemi otvaraju vatru na ruske avione iznad Kijeva ili Harkova – što bi svet dovelo još jedan kritičan korak bliže „nuklearnom holokaustu".
Sebastijan Gorka, Trampov novi direktor za borbu protiv terorizma, javno je nazvao Putina siledžijom i „nasilnikom". On je, poput Keloga, zapretio Rusiji bitnim uvećanjem vojne pomoći SAD Ukrajini ukoliko RF ne prihvati pregovore pod američkim uslovima.
Tek da se podsetimo: jedan od stubova Trampove kampanje bilo je obećanje da će on „za jedan dan" okončati rat između Rusije i Ukrajine. Njegov novoimenovani tim, možemo sada sa sigurnošću prevideti, svojski će se truditi da taj rat produži u beskraj.
Ne treba se zamarati daljim ratobornim citatima novoimenovanih pripadnika Trampovog spoljnopolitičkog i nacionalno-bezbednosnog aparata. Sve nas neodoljivo podseća na Trampov prvi mandat, kada se on suočio sa preprekama od strane pristalica starog dvopartijskog konsenzusa unutar svog tima (potpredsednika Majka Pensa, državnog sekretara Reksa Tilersona, savetnika za nacionalnu bezbednost Džona Boltona i niza drugih).
Ukrajinske trupe ispaljuju raketu iz američkog raketnog sistema HIMARS, negde u Donjeckoj oblasti, maj 2023. (Foto: Serhii Mykhalchuk/Global Images Ukraine)
„Nadajmo se da je naučio iz svojih grešaka", napisao sam u Chronicles-u dan posle izbora, „i da neće neke nove trojanske konje dovesti na visoke pozicije". Ta nada sada izgleda izneverena. Niko od Trampovih lojalista iz perioda četvorogodišnje hajke adminstracije Demokrata i američke duboke države na njega i njegove pobornike nije dobio neku ključnu funkciju.
Bivši zamenik ministra odbrane za strategiju Elbridž Kolbi, autor Strategije nacionalne odbrane SAD iz 2018, ostao je kratkih rukava, kao i Fred Flejc, potpredsednik Trampovog Centra za američku bezbednost. Trampova desna ruka u prvom mandatu, bivši ambasador u Nemačkoj i v.d. direktora nacionalne obaveštajne službe Ričard Grenel, bez posla je u novoj administraciji, kao i istaknuti geostrateg puk. Daglas Mekgregor.
Naravno, teoretski je moguće da su Rubio i ostali prošli kroz trajnu konverziju od zagriženih jastrebova i ratnih huškača u pristalice principa „Amerike na prvom mestu", ali ne i verovatno. (Primera radi, Elise Stefanik sada kaže da se više ne zalaže za brzo članstvo Ukrajine u NATO-u i odbija da potvrdi da li ona i dalje veruje da je Rusija izvršila „genocid" u Ukrajini.)
Nameće se pomisao da je ovoga puta Tramp sklopio neki dogovor sa „dubokom državom"
Takve promene stavova zvuče neubedljivo. Još manje je verovatno da se opsesija idejama američke izuzetnosti, „međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima" i globalne hegemonije može izlečiti preko noći, poput mamurluka, kod ljudi koji su decenijama živeli od privrženosti kultu nezamenjivosti SAD kao izabrane nacije.
Verovatnije je da su iskusni politički, lobistički i medijski operativci poput Rubija, Valca, Keloga i drugih napravili čisto pragmatične i privremene kompromise u potrazi za moći i napredovanjem u karijeri.
Prvi test
Njihovi prijatelji i saveznici iz dvopartijskog establišmenta znaju kako stvarno stoje stvari. „Čujemo uzdahe olakšanja američkih saveznika u svetu", piše tako Njuzvik, hronično neprijateljski raspoložen prema Trampu. „Ovo su visoko kvalifikovane i iskusne ličnosti, ljudi koji znaju ko su neprijatelji Amerike: Rusija, Kina i Iran, a ko su naši saveznici, u NATO-u pre svega".
Čak i da je konverzija bivših Trampovih neprijatelja u apostole „Amerike na prvom mestu" bila iskrena, zbunjujuće je da Tramp nije izabrao baš nikog od svojih osvedočenih lojalista za najviša mesta u spoljnoj politici i nacionalnoj bezbednosti, od ljudi koji su ostali sa njim tokom četiri godine kada je njegov povratak u Belu kuću delovao neizvesno.
Optimista bi možda rekao da je prerano tvrditi da je Tramp izdao svoje sledbenike po globalnim pitanjima i podlegao dubokoj državi, ali znaci nisu dobri.
Plakat „Učinimo Ameriku ponovo prvom", tokom Trampove predizborne kampanje 2016. (Foto: Getty Images)
Prvi lakmus test biće to da li će Tramp poništiti katastrofalnu odluku Bajdenovog tima da pošalje rakete dugog dometa u Ukrajinu i ovlasti režim u Kijevu da pogađa ciljeve duboko u Rusiji, naravno uz pomoć zapadnih obaveštajnih podataka i elektronskog navođenja u realnom vremenu .
Ovo je opasna eskalacija rata od strane odlazeće demokratske administracije – čin eskalacije sa predumišljajem sa potencijalno poraznim dugoročnim posledicama. Ako Donald Tramp bude inaugurisan 20. januara i po njegovom povratku u Belu kuću ta odluka ostane na snazi, znaćemo da je igra završena, da je trajna, dvostranačka ratna partija vašingtonske močvare ponovo pobedila po pitanju globalnog angažmana SAD.
Ako bude tako, postaće donekle jasnije zašto je Trampu bilo dozvoljeno da pobedi, a Kamali ovog puta nije bilo dopušteno da krade i vara (kao Bajdenov tim 2020), zašto nije bilo antifa i BLM nereda po ulicama nakon njegove pobede i zašto je medijska mašina sada manje histerična u odnosu na Trampa nego u bilo kom trenutku u proteklih devet godina.
Dogovor sa „dubokom državom"
Nameće se pomisao da je ovoga puta Tramp sklopio neki dogovor sa permanentnim aparatom moći SAD („dubokom državom"). Dosadašnja imenovanja najviših funkcionera u sferi spoljne i bezbednosne politike ukazuju na postojanje takvog dogovora. Shodno njemu Tramp je popustio pred dubokom državom po pitanju osnova spoljnopolitičke strategije.
Zauzvrat će dobiti manevarski prostor na domaćem planu, da se bori za kontrolu južne granice i zaustavljanje migrantskog cunamija, za nametanje carina na uvoz iz Kine i drugih zemalja, zarad oporavka domaće industrije, za smanjenje poreza, kresanje enormnog budžetskog deficita shodno planu Ilona Maska, kao i za borbu protiv destruktivne woke ideologije „razbuđenih" kod kuće. Njemu je domaća agenda vazda bila neuporedivo važnija od spoljne.
Nešto slično je već učinila Đorđa Meloni krajem 2022. godine. Ona je tada pobedila na izborima i stvorila koaliciju pobornika kontrole imigracije, odbrane prirodne porodice i očuvanja kulturnog identiteta Italije, ali je zauzvrat morala da se izjasni kao dosledni atlantista i pobornik bezrezervne podrške NATO akciji u Ukrajini. Da to nije učinila, evropski ogranak američke duboke države učinio bi joj opstanak nemogućim.
Ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski i italijanska premijerka Đorđa Meloni u Černobiu, Italija, 7. septembar 2024. (Foto: governo.it)
Ako je ovaj scenario osnovan, a sve ukazuje da on to jeste, Amerika će i tokom sledeće četiri godine nastaviti putem vojnih intervencija širom sveta, politike svršenih činova, grubih pritisaka i manije promena režima u dalekim zemljama.
Opasnost od rata globalnih razmera biće veća nego ikada od kubanske krize u jesen 1962. godine. Sa svoje strane Tramp će da se fokusira na hitan posao oporavka jednog raspolućenog, kulturno degradiranog društva, na zaštitu njegovog identiteta od dalje migrantske invazije i na obnovu oronule infrastrukture SAD.
Ovi zadaci predstavljaju ogroman izazov, a on će njihovo ispunjenje predstavljati kao preduslov za očuvanje vodeće pozicije Amerike na svetskoj sceni.
Interesantna vremena
Evropu, naravno, ne treba uzimati u obzir kao autonomnog aktera na svetskoj sceni. EU je bez mnogo roptanja abdicirala takvu ulogu i krotko se povinovala diktatu sa zapadne strane Atlantika.
Primer sabotaže Severnog toka dva – najgori čin ekonokmskog terorizma u istoriji – ukazuje da je Nemačka do dan-danas država sa ograničenim suverenitetom, u istom odnosu prema SAD kao Honekerova DDR prema Sovjetskom Savezu u vreme Leonida Brežnjeva, a pritom na putu ekonomskog sunovrata i političke nestabilnosti.
Ratoborno kočoperenje Makronove Francuske deluje operetski tragikomično, a ne državnički. Brisel je leglo korupcije i oligarhijske bahatosti oličene u gđi Fon der Lajen. Fraze o evropskom jedinstvu više niko ne uzima ozbiljno.
U duhu stare kineske kletve, uistinu živimo u interesantnim vremenima
Proširenja neće biti, verovatno nikada, a pogotovo ne u ova krizna vremena, kada je politička volja u Berlinu, Parizu, Rimu, Madridu – da o Beneluksu i Skandinaviji ne govorimo! – za primanje nekih tamo zapadnih Balkanaca u sumorni briselski klub manja nego ikad.
Sa druge strane okeana većina Amerikanaca odbacuje viziju globalne imperije, ali oni suštinski ne odlučuju ni o čemu bitnom. Naravno, i za ostali svet bilo bi više nego poželjno da se Amerika unormali, da SAD postanu jedna od nacija u multipolarnom sistemu suverenih nacija – moćna i bezbedna, ali izlečena od psihotičkih ideja izuzetnosti, mesijanstva i globalno-hegemonističkih opsesija njene vladajuće klase. Sada, nažalost, znamo da se to neće dogoditi u skorije vreme, zasigurno ne u naredne četiri godine.
Donald Tramp na predizbornom skupu u Vilmingtonu, septembar 2024. (Foto. Anna Moneymaker/Getty Images)
Hegemonističko prenaprezanje svejedno će pre ili kasnije dovesti do pucanja sistema po šavovima. Za strahovati je da će rezultat te krize biti jedan katastrofalni rat.
Velike sile na zalazu svoje moći sklone su da vuku ishitrene i riskantne poteze, kao Španija Filipa Drugog, ili Austrougarska u leto 1914. godine. Spoljnopolitička elita SAD ima daleko kraći fitilj od njih i daleko slabije intelektualne, moralne i svake druge kvalitete.
Postoji zjapeća provalija između aspiracija vašingtonske elite o kontroli svetskog poretka sa jedne strane i opadanja relativne ekonomske snage, dolarske dominacije, privlačnosti kulturnih modela, meke moći i globalnog političkog uticaja SAD sa druge.
Imenovanja u Trampov kabinet ukazuju da ovaj ponor neće biti premošćen u periodu pred nama. Kontinuitet je daleko verovatniji od okretanja novog lista, sa zlokobnim posledicama po stabilnost i mir u svetu.
U duhu stare kineske kletve, uistinu živimo u interesantnim vremenima.
Tekst predstavlja delove predavanja dr Trifkovića u Predstavništvu Republike Srpske u Štutgartu održanog u subotu, 30. novembra 2024.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Al Drago/The New York Times
BONUS VIDEO: