standard.rs
Da li je srpska kultura provincijalna?
Слободан Владушић
17–21 minutes
Razumeti svet znači suočiti se sa nekim pitanjima koja nam se postavljaju već stolećima, a koja su nam, danas, na žalost, potpuno nevidljiva (i to je jedna od komponenti naše tragedije). Jedno takvo pitanje glasi: da li je Srbija provincija?
Da bismo razumeli svet u kome se danas nalazimo, moramo se delimično distancirati od medijskih mehura koji danas vladaju Srbijom i svešću značajnog broja njenih građana. Razumeti svet znači suočiti se sa nekim pitanjima koja nam se postavljaju već stolećima, a koja su nam, danas, na žalost, potpuno nevidljiva (i to je jedna od komponenti naše tragedije). Jedno takvo pitanje glasi: da li je Srbija provincija? Odgovor na ovo pitanje važan je zato što povlači sa sobom neke političke reperkusije, kojih, takođe, nismo svesni, a one su od ključne važnosti za naš opstanak.
Za početak, šta je uopšte provincija? Oko ovog pitanja, 1970. godine, polemisali su srpski pesnik Ivan V. Lalić (1931 – 1996) i novinar ga je intervjuisao. Novinar je (duhovni) provincijalizam povezao sa atributima ,,uskonacionalno" i ,,lokalno egzotično". Lalićev je odgovorio: ,,Spomenuli ste duhovni provincijalizam, u sklopu sa pojmovima 'uskonacionalnog' i 'lokalno egzotičnog'. Čini mi se da takav provincijalizam može da izražava – i da se izražava – jednako i kroz svojevrsne kosmopolitske aspiracije. Provincijalni je duh koji odbija da se seća, koji se odriče svojih koordinata zadatih u jeziku – u tradiciji, istoriji, sudbini, duhovnom prostoru tog jezika. (Ko ne povuče pouke iz Laze Kostića ili Vojislava Ilića, uzalud će ih tražiti kod Malarmea ili Rilkea)."
U ovoj polemici se otkrivaju dva različita razumevanja provincije. Novinar stvara ,,mapu" sveta u kome postoji neki kulturni (i politički!) centar/metropola (recimo, ,,Evropa") koji ima svoju kulturnu/političku supstancu. Sve oko tog centra je periferija/provincija, ali i ta provincija može da se približi centru tako što će podražavati/usvajati kulturne komponente centra, dok će se istovremeno isključivati iz sebe ono što je različito od tog centra ili će prema toj različitosti biti ravnodušna. Dakle, ono što je različito ili specifično u provinciji, nema nikakvu posebno vrednost. U okviru ovakve ,,mape" sveta, primera radi, studiranje ,,provincijalnog" jezika i ,,provincijalne" književnosti – recimo, poezije Ivana V. Lalića – čisto je provincijalno gubljenje vremena.
Nasuprot novinaru, Lalićeva ,,mapa" sveta je drugačija: za njega postoji više kulturnih centara, koji se međusobno razlikuju po jeziku, tradiciji, istoriji. Razlike su, dakle, ne samo prisutne, već i vredne. Ono što Lalić nije kazao, jeste da između tih različitih centara postoji komunikacija. O tome govore, indirektno, i njegovi prevodi sa engleskog, nemačkog, francuskog, te italijanskog jezika. Lalić je, dakle, znao jezike, ali ne zato da bi postao ,,građanin sveta", koji beži od svoje ,,provincijalne" kulture i ,,provincijalnog" jezika, već sasvim suprotno, da bi svoju kulturu i svoj jezik, učvrstio i ojačao i tako učinio konkurentnijim u odnosu na ostale kulturne centrima. U tom smislu, nije čudno što je Danilo Kiš (1935 – 1989) sebe smatrao superiornijim u odnosu na pariske intelektualce svog vremena, tvrdeći da je on pročitao sve što pročitali i oni, ali da oni nisu pročitali sve što je pročitao on – razlika je upravo u klasicima srpske i jugoslovenske književnosti koji su Kišu bili ne samo poznati, već i bliski, kao deo njegove izabrane tradicije.
Bez vizantijskog konteksta, Pavić smatra da mi ne bismo ni postojali. I to je zbilja tačno
Ako čovek pripada narodu koji broji nekoliko stotina miliona ljudi i koji predstavlja ekonomsku i političku velesilu, onda mu nije osobito teško da sebe smatra centrom sveta. (Imao prilike da provedem nekoliko dana i u Americi i u Kini – tamo je to očigledno). Međutim, kada čovek pripada brojčano malom narodu, ne preterano velike ekonomske moći – recimo, Srbima – onda mu je potreban neki vid kulturnog samopouzdanja da bi svoju kulturu mogao da vidi kao centar, a ne tek kao puku provinciju. U 19. veku, srpsko kulturno samopouzdanje bilo je utemeljeno u usmenoj/narodnoj književnosti, koju je evropska kultura rado prihvatila i visoko cenila u okviru romantizma, zahvaljujući posredničkoj ulozi Vuka Stefanovića Karadžića. Međutim, početkom 20. veka, kulturni kodovi u Evropi (za tadašnje Srbe = u Francuskoj) promenuli su se. Bar na prvi pogled, usmena/narodna književnost više nije mogla da proizvede onu količinu kulturnog samopouzdanja koje je bilo potrebno mladim srpskim intelektualcima, školovanim na strani, kako sebe ne bi videli kao provincijalce koji su praznih šaka došli u superiorni kulturni centar. A pošto ljudi poput Dučića, Rakića ili Milutina Bojića nisu bili, niti su želeli da budu provincijalci u njihovoj poeziji su se pojavili motivi iz srpskog srednjeg veka – koji, svakako nije bio provincijalan u odnosu na srednjevekovnu zapadnu Evropu – i to u kontekstu Istočnog Rimskog carstva (= Vizantije). Nastavljači ovih pesnika, na kraju veka, bili su upravo Ivan V. Lalić, koji je imao čitav niz pesama o Vizantiji, zatim Milorad Pavić (1929 – 2009) koji je sebe na jednom mestu prozvao vizantijskim piscem, te Borislav Pekić (1930 – 1992).
Zašto je Vizantija toliko prisutna i važna u srpskoj književnosti? Odgovor sumira Milorad Pavić početkom devedesetih godina prošlog veka: ,,Nijedan pisac ne može postojati bez svog jezika, bez svojih korena. Moji koreni su u duhovnosti pravoslavlja. Kad to kažem ne mislim isključivo na religiozni aspekt, nego na celu civilizaciju Istočne Evrope. Ako tako posmatramo stvari i nastupamo kao deo toga sveta, onda ipak imamo pravo da kažemo, izvinite, ali mi, kao i Grci, kao i toliki drugi, kao Rusi, kao Ukrajinci, kao Jermeni, kao Đurđijanci [Gruzini] kao Bugari, mi smo predstavnici jedne polovine danas postojeće evropske duhovnosti, naslednici vizantijske civilizacije. Van tog konteksta, mi ne bismo mogli postojati! I naša misija je da se novi 'berlinski zid' koji se gradi između dve civilizacije, istočne i zapadnoevropske, zid koji se gradi baš na našem terenu, između Hrvata i Srba, što pre premosti. Zašto? Zato što ne može opstati evropska duhovnost, ako odseče i otpiše svoje kulturno nasleđe, koje počinje u grčkoj antici, pa ide sve preko istočno-rimskog carstva, preko Vizantije, ovamo, do danas."
Pisac Milorad Pavić (Foto: Branko Pantelić/ATA Images)
Pavić ukratko kaže ovo: pravoslavna Evropa je Evropa, zato što pripada vizantijskom civilizacijskom krugu (Istočnom Rimskom carstvu) koje je zajedno sa Zapadnim Rimskim carstvom, oslonac potonje evropske civilizacije. Zahvaljući Vizantiji, pravoslavni narodi nisu, dakle, neka ne-evropska periferija Evrope, koju tek treba pripustiti u Evropu kada to zasluže, već su njen sastavni deo.
Sa današnje vremenske distance, vidi se da Evropa, čiji bi ,,koautori" bili Zapadno i Istočno Rimsko carstvo, jednostavno ne postoji. To znači da ne postoji ni ona Evropa koja bi bila i naša Evropa, dakle, i srpska, već samo ona druga, koja ne pripada nama, i kojoj mi ne pripadamo.
Pavić je u bio pravu i kad je kazao da evropska duhovnost ne može da opstane bez svog istočnog/pravoslavnog/vizantijskog stuba. I zaista, danas je vidljiv preobražaj Evrope u nešto drugo, različito od Evrope. Da bih naglasio tu razliku, to drugo sam nazvao Megalopolisom.
Naime, kada se govori o tzv. evropskim vrednostima, obično se misli na hrišćanske temelje njene duhovnosti, na demokratiju, na humanizam, na vrednost istine, bilo da se ona dovodi u vezu sa Bogom, bilo sa razumom. Danas se, međutim, u EU rutinski koriste pojmovi post-hrišćanstva, post-demokratije, post-humanizma i post-istine pri čemu to ,,post" može komotno da se čita i kao ,,anti". Megalopolis u tom smislu, označava pretvaranje nacionalne/građanske države u korporaciju, u kojoj se nekadašnji narodi, raspadaju na transnacionalnu korporacijsku oligarhiju (koja vlada) i ,,radne životinje" (biomasu) kojom se vlada, a koja se tretira kao radna snaga u kompaniji: ako je ima previše, onda se ona otpušta (depopulacija stanovništva, popularizacija eutanazije) ili zamenjuju jeftinijom radnom snagom (emigranti), dok se posebna pažnja poklanja onemogućavanju radničkog, sindikalnog organizovanja (tj osećanju zajedništva) kroz fragmentaciju društva: tome služi zaoštravanje razlika u rasi, u polu, u seksualnoj orijentaciji, u starosnoj dobi itd. To je vidljivo na primeru tzv. dualnih gradova (kako ih naziva Manuel Kastels) u kojima manjinu čini globalno povezana populacija, a većinu, lokalni ,,gubitnici", koji sanjaju o tome da postanu deo globalne manjine. (Bauman bi prve metaforično nazvao ,,turistima", a druge ,,vagabundima").
Stereotip o srpskoj provinciji
Može se reći da je nepomirljiva politika EU/Britanije prema Rusiji, posledica činjenica da u Rusiji, kao delu vizantijskog kruga, još uvek postoji evropsko hrišćansko-humanističko nasleđe koje je gotovo uništeno u Megalopolisu. Primera radi, vrlo je teško zamisliti da će neko u Rusiji doći na ideju poput Patriše Mek Kormak, sa Kembridža, koja smatra da ljudsku rasu treba istrebiti kako bi se sprečila klimatska katastrofa, a tome u prilog ide činjenica da postoje evropske zemlje u kojima je dozvoljeno da deca od 12 godina budu ,,eutanizirana" bez dozvole roditelja.
Vizantija je za Pavića bila temelj kulturnog samopouzdanja, koje i nama omogućava da sebe poimamo kao centar (u smislu naroda, države i kulture) koji nema razloga da se oseća provincijalno u odnosu na bilo koji drugi. Bez tog vizantijskog konteksta, Pavić smatra da mi ne bismo ni postojali. I to je zbilja tačno.
Da je Pavić u pravu svedoči komparacije njegova sudbine i sudbine većina pisaca srpske književnosti naredne generacije. Pavić je osamdesetih godina prošlog postao uistinu svetski pisac, jer je njegov Hazarski rečnik (1984) postao svetski bestseler, što je i ostao, bez obzira što je Pavić u Megalopolisu, tokom desedesetih godina kanselovan, jer nije hteo da učestvuje u satanizaciji srpske kulture. I pored tog ukidanja, čitanje, razumevanje i druženje sa Pavićevim opusom u celini, podstiče čoveka da se bavi srpskom književnošću, kao komponentom srpske kulture i srpskog pogleda na svet, jer u Paviću vidi i književnu vrednost, ali i znak vrednosti srpske kulture u celini.
Ukoliko se prihvati ideja o Srbiji kao inferiornoj provinciji, onda ta ideja nalaže da se odreknemo svega po čemu se razlikujemo u odnosu na Megalopolis – vode, zemlje, ruda, pa i mlade biomase
Suprotno tome, većina pisaca iz naredne generacije prihvatila je stereotip o srpskoj kulturi kao provincijalnoj nekulturi, da bi ga često pojačavala iskazima koji su govorili o njenim ,,genocidnim" korenima, o Srbima kao ,,fašistima", te Srbiji kao ,,Srbistanu", dakle, nekom suštinski ne-evropskom prostoru. (Ovde se Vizantija uglavnom ne spominje). I pored negiranja sopstvene tradicije i prihvatanja negativnih stereotipa o njoj, ovi pisci, međutim, nisu dostigli ni 1% Pavićeve recepcije ne samo u Evropi, već i u celom svetu. U domaćem kontekstu, njihov lik i delo, međutim, aktivno utiče na simboličko uništavanje institucije srpske književnosti, jer ako je srpska kultura zbilja takva kakvom su je oni predstavili: ,,genocidna", ,,inferiorna", ,,anahrona", i tako dalje, onda zaista niko ko drži do sebe neće sa tom kulturom i književnošću da ima bilo kakvog posla.
Vratimo se na početak: odgovor na pitanje da li je Srbija provincija odrediće našu političku budućnost. Prihvatanje ideje o Srbiji kao provinciji koja se kreće ka EU ukida bilo kakav oblik nacionalnog i kulturnog samopouzdanja, a bez njega je nemoguće urediti zemlju tako da u njoj najveći broj ljudi ima pravo na slobodan život i zaštitu od profitne gramzivosti globalne oligarhije. Ukoliko se prihvati ideja o Srbiji kao inferiornoj provinciji, onda ta ideja nalaže da se odreknemo svega po čemu se razlikujemo u odnosu na Megalopolis – dakle, vode, zemlje, ruda, pa i mlade biomase, u zamenu za to, da naši gradovi postanu karikaturalne kopije evropskih dualnih ,,metropola". Zamislite, dakle, no go zone u aglomeraciji Beograd-Novi Sad, u suštini neograničeno prisustvo nove, mlađe i jeftinije radne snage iz celog sveta, dalje demografsko opadanje domicilnog stanovništva, protiv koga niko ništa ne preduzima (kao i do sada), a zatim i brutalnu podelu društva na oligarhijsku ,,elitu" u ulozi lokalnih gubernatora Megalopolisa, te gomilu – nekadašnji narod, a sada biočestice – kojoj će se možda dati pravo da bira gubernatore, ali im se sigurno neće dati pravo na biraju njihovu politiku. U takvoj, provincijalnoj Srbiji, korupcija neće više postojati, zato što će biti ugrađena u sam sistem u formi ,,socijalne inteligencije" koju ,,pametni" imaju, a ,,budale" nemaju, dok će dominantnu atmosferu činiti bratska mešavina autošovinizma i jednog posebnog vida ,,srbovanja" o kome sam pisao ovde .
Jalovo srbovanje
,,Srbovanje" i autošovinizam imaju jednu zajedničku tačku: oba fenomena označavaju prihvatanje provincijalnog statusa Srbije. Razlikuju se po tome što autošovinizam označava decidirano odricanje od vlastitog identiteta, dok ,,srbovanje" predstavlja preoblikovanje nacionalnog identiteta tako da on, u političkom smislu, ne dovodi u pitanje proces provincijalizacije Srbije.
,,Srbovanje" se može prepoznati u dva vida: u prvom, to je naglašeno iskazivanje nacionalnog identiteta u kulturnoj sferi, koje se ne produžuje u sferu politike. Primera radi, neki ljudi su ushićeni rečima pesama Baje Malog Knindže, ali redovno glasaju za stranku koja ne podržava donošenje rezolucije o Jasenovcu ili uklanjanje Kuće cveća. Dakle, bez obzira što sebe smatraju ,,patriotama", ti ljudi se u političkom smislu ne razlikuju od autošovinista.
Drugi vid ,,srbovanja" se ispoljava u nauci, koja je sebi dala zadatak da preoblikuje nacionalni identitet, tako da se on poklopi sa interesima Megalopolisa, odnosno provincijalnog statusa Srbije. Primera radi: srpska kultura se u okviru ovog naučnog ,,srbovanja", tumači kao tzv. ,,kontaktna kultura" čime se u njoj ukida civilizacijska supstanca (ona, dakle, nije više deo vizantijskog odnosno pravoslavnog civilizacijskog kruga, što znači da mi više nismo svetosavski narod). Tako sebe proglašavamo provincijom, odnosno teritorijom bez istorijskih korena i tradicije, koja teži centru političke moći (EU) dok centar zapravo ne bi imao nikakve obaveze prema nama, budući da nismo njegov deo, već samo neukorenjena masa na vetrometini. To znači da našim političkim odlukama odlučuje jačina vetra, a ne neki trajni identitet. Tog identiteta smo se odrekli, jer više nismo želeli da budemo to što jesmo – država i narod vizantijskog civilizacijskog kruga. Umesto toga, međutim, nismo postali ,,Zapad", već kolonija ili protektorat, odnosno gomila u kome manjina opslužuje Megalopolis, odlazi i umire, i većina koja ga trpi, ostaje i takođe umire.
Zanimljiv oblik naučnog ,,srbovanja je i sagledavanje srpske kulture kao ,,policentrične". Prevedeno na političku ravan, to znači da je srpska kultura fragmentarna, odnosno razbijena na autonomne (autocentrirane) regionalne kulture, koje egzistiraju u nekoj vrsti pasivne i neobavezne jezičke povezanosti. Recimo, kao što se razumemo sa Hrvatima, razumemo se i sa Srbima iz Republike Srpske. Ukratko, ako se srpska kultura vidi kao policentrična, onda ne postoji nikakav ,,Srpski svet" kao metafora za homogenizaciju srpske kulture oko jednog centra, koja podrazumeva osećanje zajedničkog života i zajedničke sudbine bez obzira na međudržavne granice koje dele srpski narod. Umesto toga, postoje samo fragmenti srpske kulture, bez osećanja zajedničkog života i zajedničke sudbine. Vrlo labavo povezani, ti fragmenti bi u budućnosti mogli biti ili politički uništeni, ili bi se mogli utopiti u druge kulture, kojima Megalopolis daje prvenstvo u odnosu na srpsku kulturu.
Minstar spoljnih poslova Srbije Marko Đurić sa kolegom iz Gane Samuelom Okuzetom nakon sastanka na kojem se razgovaralo o „demografskim izazovima" na tržištu rada, Akra, 17. jul 2025. (Foto: Ministarstvo spoljnih poslova Srbije)
Tako dolazimo do zaključka da bi odgovor da Srbija nije provincija bio jedini pravi politički događaj u ovoj zemlji. To je zato što bi ovaj odgovor, preveden u ravan politike, označio početak mudre suverenističke politike u kojoj bi se uvećale i umnožile crvene linije suvereniteta, kao što bi se u sferi kulture i obrazovanja, uglavnom provincijalna-alibi politika, zamenila suverenističkom. Prevedeno na srpski: u Srbiji ne bi bilo sve na prodaju, a Srbi se ne bi ponašali kao učesnici rialitija koji se umiljavaju spoljašnjem centru moći kome priznaju pravo da presuđuje ko je pobednik u njihovom izolovanom dvorištu, iz koga se ne vidi ništa od onoga što se dešava spolja, odnosno u svetu.
Trenutno u Srbiji ne postoji jaka politička opcija koja bi bila spremna da svoju politiku vodi na platformi koja Srbiju ne bi videla kao provinciju. Ta činjenica sasvim sigurno dovodi do očaja veliki broj ljudi u Srbiji koji su zaista prave patriote koji vole svoju zemlju. Zato je najpre, potrebno sačuvati sebe i od tog očaja, i od neostvarljivih maksimalističkih ciljeva, ali i od gneva i od besa onih koji prihvataju provincijalizam bilo u formi autošovinizma, bilo u formi srbovanja. Ono što nam preostaje jeste da se tiho, uporno i strpljivo povezujemo oko malih, dostižnih ciljeva, koji promovišu srpsku kulturu kao kulturu centra, a ne periferije. To zbilja nije puno, ali je mnogo više od odustajanje iz očaja i defetizma, pod izlikom da se baš ništa više ne može učiniti. Dok god čuvamo u sebi ideju ekskluzivnosti, koja nam šapuće da nismo provincija, već centar, postoji neka šansa za nas: ako se nešto ne dogodi, dogodine, to još uvek ne znači da se neće dogoditi nikada.
Slobodan Vladušić je srpski univerzitetski profesor, književnik i esejista. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Radomir Jovanović/Novi Standard
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO: